Sigma Epsilon – Svi putevi vode do smrti (2019)

Ah, opet taj dosadni treš metal. Koga više boli kurac za to? To su stvari koje bi izgovorio današnji prosečni metal maneken. Iako takvih ima k’o govana, ima i nas kojima je ovo i dalje bitno. Iako je treš metal kao žanr i kao trend konačno crk’o pre jedno 5 godina, i dalje su tu ljudi kojima je on istinski sopstveni izraz i glas koji možda u drugim prilikama nemaju iz ovog ili onog razloga. Ali opet, i među nama malobrojnima, postoje oni kod kojih je to samo puko furanje fazona i vizuelno izdrkavanje i koji očekuju da bendovi budu po knjizi, dok drugu polovinu ljudi čine oni koji i dalje smatraju da žanr može da ponudi nešto sa čime može da se živi, jer ako ćemo realno, niko od nas nije u prilici da se opija i šutira svaki dan, nego nas gaze poslovi koje mrzimo, zdravlje, lični gubici, nesreće, izdaje, frustracije i slični otrovi. Ispred mene se nalazi izdanje koje je stvoreno pod uticajem svih ovih nabrojanih otrova.

Kap je pesma kojom počinje ovo izdanje. Počinje razornim agresivnim rifom propraćenim bubnjem koji kao tenk ide i ruši sve pred sobom, što odlično prati težinu teksta koji govori o osobi koja se izobličila do neprepoznatljivosti od sopstvene duhovne prljavštine. Karakterišu je i jako zarazne vokalne linije u strofi i refrenu koje se na prvo slušanje uvlače pod kožu. Sledeća na redu je Svi putevi vode do smrti, po kojoj je ovo izdanje i dobilo ime. Solo u njenom središnjem delu je ubedljivo najzanimljiviji deo pesme, kao i vokalna linija strofe koja zvuči egzotično, što se u ovom žanru ipak ne sreće tako često. Tu su još i daleko manje melodične i dinamične Trofej i Zaborav. Muzički je očigledno namerno napravljena gradacija od melodičnijeg i pokretnijeg ka manje melodičnom i mračnijem, što savršeno prati koncept izdanja koji je baziran na životnom putu čoveka od propadanja do njegove smrti. Tekstovi su sami po sebi definitivno najjači adut ovog izdanja, jer su napisani vrlo realistično i duboko, a i u njima se svakako može pronaći najveći deo ljudi, jer govore o ličnim patnjama i nesreći, što većini ipak nije strano.

Poslednje dve pesme muzički nisu preterano zanimljive, i to najviše zbog gitara koje su prilično monotone i ravne na skoro celom izdanju, a to delom kvari doživljaj i ugođaj. Bilo bi mnogo bolje da su rifovi raznovrsniji, kao i da harmonski sve bude bogatije. Rifovi sami po sebi uglavnom jesu jako slični i slabo pamtljivi, ali to i nije toliko veliki problem, jer je sudeći po svemu akcenat ipak na tekstu i vokalnim linijama. Bubanj je vrlo dinamično i moćno odsviran, a takođe je i primetan njegov prirodan zvuk, bez laži i prevara kojima se danas najveći deo bendova obilato služi čineći sebi medveđu uslugu i misleći da će tako zajebati one koji slušaju. Produkcija je jako prirodna i ugodna za duže slušanje, što je takođe danas retkost.

Kad se sve sabere i oduzme, u pitanju je prilično solidno izdanje koje bi trebalo da se svidi ljudima koji su dublje u treš metalu. Vremena i prostora za muzički napredak svakako ima, iako je već samo po sebi velika stvar to što se bend ne bazira na klišeima i besmislenim pravilima koja bi mu samo ugušila jedinstvenost i šarm. Ostaje nam da se nadamo da se bend na ovome neće zaustaviti i da će nastaviti da isporučuje nove saundtrekove života.

SigmaEPCover_Digital_Fin