Quasarborn – A Pill Hard To Swallow (2020)

Znate ono kad odgledate prvu epizodu neke serije, pa onda čekate sledeću epizodu da vidite šta će se desiti, pogotovo ako je nastavak maglovit i ako ne može čak ni da se pretpostavi u kojem smeru će priča krenuti dalje? Ispred mene se nalazi nastavak priče pod imenom Quasarborn. Tačnije, njihov drugi album, za koji se ispostavilo da nema skoro nikakve veze sa prvim i da je doneo totalno neočekivani sled događaja prvenstveno po pitanju muzičkog stila, a onda i po pitanju sviranja, aranžiranja i produkcije. Jedina sličnost sa prvencem je taj što su isti ljudi svirali, producirali i pisali pesme, i, naravno, ta jedna tanka nit koja daje pečat i identitet koji će se pojavljivati u svemu što bend bude radio koliko god se on menjao.

Kao i na prvencu, prva pesma na ovom albumu je jednostavna i efektna thrash metal rokačina pod imenom Mamula. U startu nam može biti jasno kakve promene slede. Glavni akcenat se sada stavlja na vokal i vokalne melodije, a gitarski rifovi i bubnjarske deonice su uprošćeni taman koliko treba da ne remete i ne odvlače pažnju od vokala. Sledeća na redu je naslovna, A Pill Hard To Swallow, sporija i ne toliko razorna, ali teška na jedan drugačiji način. Vokalna linija na strofi pričinjava veliku nelagodu i stvara nervozu, pričinjava osećaj slušaocu kao da ga neko juri, a ispred njega su ćorsokak i totalno bezizlazna situacija, doslovno poput pilule koju je teško progutati. Aranžmanski je vrlo šarena pesma, i uz to u svim delovima nabijena teskobom i tugom. Bastion je jedan od najmoćnijih momenata na albumu. U pitanju je nešto brža rokačina koja sa nisko naštimovanim gitarama razara sve pred sobom, i kao takva odskače od ostatka albuma, ali i dalje funkcioniše savršeno kao deo celine.

Jedan od zanimljivijih momenata albuma je Identity Catharsis, pesma koja muzički odlazi tamo gde niko nije mislio da će ići. U pitanju je pesma koja je suštinski više u pop punk vodama nego u metalu, ali se i dalje savršeno uklapa u ostatak albuma. Nakon nje dolazi na red Atlas, sa kojom nam je bend u obliku spota najavio ovaj album. Ta pesma je zapravo tradicionalna thrash metal himna, ali sa refrenom koji je očigledno nastao pod uticajem nove pop muzike. Ako se pogleda samo prema ovim rečima, takav spoj zasigurno zvuči kao blasfemija i abominacija, ali sve sumnje i eventualne antipatije padaju u vodu kada se pesma posluša i doživi. Rifovi prilično podsećaju na noviji Exodus, a i produkcijski se kreće u tim vodama.

Tu je takođe i Nothing, koja možda predstavlja najmanje dobar deo albuma. Počinje vrlo razornim thrash metal rifom, vokal u strofama i predrefrenu podiže tenziju, ali refren nažalost ne vodi nikuda. Dovoljno je dobar da bi bio tu, ali nedovoljno dobar da bi doveo pesmu do vrhunca na pravi način i to kvari utisak. Ako ništa drugo, u pesmi postoji odličan solo na gitari. Definitivno najepskija pesma oko koje zapravo orbitira ceo album je Stalemate With Suicide. Ova pesma je vrlo slikovita muzička saga o sopstvenim demonima, gresima i nemoći u borbi sa istima. Počinje tihim vokalima preko psihodeličnih clean gitarskih deonica, i onda prerasta u jedan ogroman vrtlog kojem hladan i razoran vokal sve vreme dodaje sliku čoveka koji stoji na ivici najviše zgrade i razmišlja da skoči. Na sam kraj ove pesme se nastavlja instrumental The Ascent, koji nas uvodi u sledeću pesmu Clouds, koja je, takođe, povezana sa ovim instrumentalom. Clouds je takođe thrash metal pesma koja je rifovski krenula putem novijeg Exodus-a, samo što ovde vokal umesto u agresiju vodi u melanholiju koja je začinjena odličnim blues gitarskim solom. Album zatvara pesma The Humbling, koja je vrhunac melanholije. Pravljena je po sličnom principu kao i naslovna pesma sa prošlog albuma koja je takođe poslednja na njemu, samo je mnogo manje kompleksna. Smenjuju se teški i psihodelični rifovi, a preko svega toga idu melanholične vokalne melodije koje još više pojačavaju efekat beznadežnosti, pogotovo najtužnija i najmelanholičnija melodija na celom albumu koja ide u fade out i tako završava pesmu i album.

U suštini, ceo album je aranžmanski i produkcijski vrlo bogat iako pesme same po sebi nisu kompleksne kao na prvencu. Produkcija je dosta mesnatija i čistija nego na prvencu i samim tim je ovaj album mnogo slušljiviji nego prethodni. Čuje se da je produkcijski uzor za ovaj album bio Exodus-ov Exhibit B: The Human Condition koji je producirao Andy Sneap, i, iako je taj zvuk ovde prilično prisutan, takođe je prisutna i doza sopstvenog producentskog potpisa koji je Luka Matković uspeo da usavrši, što je velika stvar u vremenu kada najveći deo bendova zvuči identično i neprepoznatljivo. Treba spomenuti i jedan jako zanimljiv momenat u produkciji, a to su deonice akustične gitare koje dodaju šarolikost i zaslađuju određena mesta na albumu, ali na jako dobar način. Što se ritam gitara tiče, autor ovih redova je mišljenja da su na ovom albumu najbolji snimci ritam gitare u domaćem metalu do sada.

Kad se sve sabere i oduzme, dobili smo jedan vrhunski album koji će svakako stvoriti nove fanove ovog benda. Kome je prvenac bio težak i neprihvatljiv jer je bio totalna suprotnost ovome i definitivno nije za svakoga, A Pill Hard To Swallow će mu zasigurno promeniti mišljenje o bendu i osvojiće ga. Vrhunska produkcija, odlične pesme, vrhunsko sviranje i pevanje, sve je tu. Čak je i omot vrhunski. Šta čovek više da poželi?