Judas Priest – Firepower (2018)

Upravo smo u toku višenedeljnog praznika. Jedni od očeva metala su objavili svoj osamnaesti studijski album u svojoj skoro pedeset godina dugoj karijeri. Svi su u jezivom hajpu. I stari, i mladi. Razloga za sreću svakako ima, jer je u pitanju jedan od bendova koji je u svoje vreme bio prilično revolucionaran, a i danas je tu s nama i isporučuje nam dobra u vremenu nazadovanja i uništenja muzike.

Ne, ovaj album nam ne donosi ništa novo i revolucionarno.  A, ako ćemo realno, nije ni potrebno. Ima ko će da izmišlja toplu i hladnu vodu, da presipa iz šupljeg u prazno, da se bavi prevarama i slično. Ovaj bend je ponovo uradio ono što najbolje zna – napravio ploču prepunu snage i kvaliteta i to zapakovao najbolje što može i plasirao nam da se veselimo.

Album počinje pesmama Firepower i Lightning Strike, koje su klasične Priest himne kakve svi volimo, samo u svežem izdanju, koje je omogućio gitarista Ritchie Faulkner, čijim dolaskom je bend počeo da proživljava drugu mladost. Iako i dalje ima ljudi kojima nedostaje KK Downing, nekako postaju sve tiši jer Faulkner zna šta radi, kako autorski, tako i svirački. Kome i dalje nije jasno o čemu se radi, neka posluša solaže na pesmi Rising From Ruins.

Još jedna od svetlih tačaka ovog albuma su vokalne izvedbe. Halford se nekim misterioznim putem podmladio i zvuči življe i moćnije nego na bilo kojem albumu koji je otpevao kada se vratio u bend. U srednjim lagama zvuči gotovo identično kao krajem osamdesetih i početkom devedesetih, što je neverovatno za čoveka koji sada ima skoro sedamdeset godina. Kao najmoćnije i najbolje vokalne izvedbe se svakako mogu spomenuti naslovna pesma, Traitor`s Gate, Lone wolf i No Surrender.

Muzički se album dosta kreće u stilu koji je bend negovao na albumu Painkiller, s tim što postoje i neki momenti koji jako podsećaju na Ram It Down eru. Pored toga, bend se poigrao i sa nekim doom metal uticajima koji se mogu naći u pesmama Evil Never Dies, Children Of The Sun, kao i već pomenutoj Lone Wolf, i na momente ove pesme zvuče kao da ih je napravio Black Sabbath. Možda najemotivniji i najsnažniji momenat albuma predstavlja pesma koja ga zatvara, Sea Of Red. U pitanju je power balada koja oduzima dah svojim vokalnim linijama, a i generalno kompletnom izvedbom.

Možda jedina zamerka koja se može uputiti na račun ovog albuma je plastična, generična i bezidejna produkcija Andy Sneapa. Iako je sve kristalno čisto i jasno, ovo jednostavno nije Judas Priest zvuk. Svaki put bivam iznenađen činjenicom koliko daleko u uništavanju identiteta bendova koje snima ovaj čovek ide. Uspeo je da jedan od najvećih, najunikatnijih i najprepoznatljivijih bendova učini da zvuči kao i svi ostali bendovi iz njegove kuhinje, koji su mnogo manje kvalitetni i bitni.

Kad se sve sabere, može se reći da je bend ispunio prilično velika očekivanja. Ovo je album koji je metal zajednica najviše iščekivala poslednjih nekoliko godina, pa će zbog svog kvaliteta zasigurno mnogima ovo biti izdanje godine. Na sve to, obavezno se moramo osvrnuti se na činjenicu da smo čak i mi mlađi čekali ovaj album sa velikim uzbuđenjem, umesto da sa istom tom količinom uzbuđenja i emocija čekamo albume bendova koji bi trebalo da budu heroji naše generacije. Čim se mi više radujemo bendu koji je svoj vrhunac doživeo mnogo pre našeg rođenja, nego bendu našeg vremena, to nešto znači. Zapitajte se što je to tako.

judas-priest-firepower