Infest – Addicted To Flesh (2017)

Neke od najlepših stvari u životu su upornost i inat, a obe su prilično svojstvene ljudima na ovim prostorima. Kao takvi su glavni činioci rokenrol ideologije, koji su joj pomogli da ispliva kako u industriji, tako i u samoj istoriji muzike. Pred nama se nalazi jedno izdanje pravljeno po tom receptu. Dovoljna je sama činjenica da je ovo peti album u diskografiji Infesta, i odmah je jasno koliko je sati.

Album otvara kraći intro, a posle njega počinje Hail The Mother War. Svako ko je slušao ovaj bend u prošlosti zna šta može da očekuje. Mnogi će reći da ih smara nešto što je predvidivo, ali ovo i nije za one koji razmišljaju na taj način. Predvidivost ima i svojih dobrih strana, a ovaj bend se služi njima na najbolji mogući način, te tako unapred znamo kakav kvalitet nas čeka. Priča se nastavlja u vidu još jedne deathrash himne pod nazivom Deathrash Legion 666. Slična je pesmi Of Everlasting Hate sa prošlog albuma, ali nosi totalno drugačiji vajb, i tako dobija na svežini. U pitanju je klanica, karakteristična za ovaj bend, koja je u sredini začinjena totalno neočekivanom promenom tempa i ritma, da bi se potom vratila na staro.

Sledeća na redu je pesma po kojoj album nosi ime, u kojoj se kao gost pojavljuje Kozeljnik. Svojim vokalnim bravurama i jedinstvenom i prepoznatljivom bojom glasa je ukrasio refren ove pesme, koji je upravo zbog toga atipičan za ovaj bend. Osim toga, ovu pesmu čini instrumentalno šarenilo sastavljeno od brzih i sporih delova koji su perfektno spojeni. Najzanimljiviji deo albuma je upravo njegova sredina, koju čine sporije pesme I Bring You War i Nailed To Your Spine. Bend nam je ovim pokazao da je spreman da se pozabavi i nečim što je do sad retko praktikovao, a za čime je dobar deo ljudi čeznuo svih ovih godina. U svoj brzini i haosu, I Bring You War dodaje sasvim novu dimenziju, dok Nailed To Your Spine kombinuje najsporiji momenat benda ikada sa najbržim momentom benda ikada, sa bluzerskim solom u sredini, koji savršeno spaja oba dela. Tu su još i Stigmatized i The Blind One Leads The Way, koje su takođe ispresecane raznim sporijim i melodičnijim momentima.

Veliko finale albuma je manifestovano u vidu pesme The Awaknening Failed. Njen intro je zapravo jedan od najpoznatijih i najkarakterističnijih introa na bubnju ikada, a isti nas uvodi u totalnu šizofreniju i klanicu do krajnjih granica, pa je samim tim ovo odličan izbor za zatvaranje albuma.

Osim muzičke raznovrnosti i napretka, još jedna svetla tačka ovog albuma je produkcija. Ovog puta u zvuku ne postoji ni trunka bilo čega što je plastično, izveštačeno i robotski, što je za svaku pohvalu. Ljudski faktor je prilično dominantan, tako da možemo čuti nesavršenosti na ritam gitarama i bubnju. Producent Luka Matković svakako zna svoj posao, a ovaj album je možda i najbolji primer kako je uspeo da realan zvuk i sviranje benda prebaci na album.

Ovaj album je savršen primer kako čuvanje sopstvenog stila i napredak mogu da idu ruku pod ruku. Nesavršeno, a dovoljno napredno. Staro, a opet tako sveže i okrepljujuće. Mnogi muzičari danas bi imali šta da nauče slušajući ovaj album, a slušaoci i fanovi ovog benda se mogu osećati ponosno jer im je bend koji vole ponovo ponudio nešto što će ih voditi dalje kroz život.

26196828_10215453675683803_1393721831_n