E-Play – Sloboda (2018)

Sloboda je emotivan album posvećen onima koji više ne žele da dele život sa nama. Inspirisan tugom, ali bez ikakve potrebe za patetikom. Simbolično nazvan Sloboda jer kada ostaneš sam onda nisi siguran da li je to nagrada ili kazna. Na to jedno pitanje dobijamo sedam različitih odgovora.

E-Play su definitivno sazreli u onome što sviraju jer su promenili svoj muzički izražaj, te na mnogo mirniji način šalju poruke svojih pesama. Odustavši od agresivnih tonova, posvetili su se melodiji i dobili mnogo više mogućnosti. Nepredvidivim aranžmanima uspevaju da naglase energiju pesama ili ih po potrebi smiruju. Srešćemo se neki drugi put uvodi u priču o Slobodi, narativno orijentisana, ali sa tenzijom koja kulminira pred kraj lažnim završetkom i jezivo dobrim instrumentalom koji pesmi daje sasvim drugačiju dimenziju. Pesimizam u Da budemo samo dobro je predstavljen sa najprijatnijom melodijom na ovoj ploči. Pop elementi se nastavljaju i u sledećoj numeri nazvanoj Pristanište, koja kao da se lomi između besa i bola. Šamarčina je najslabija, ali i najvažnija pesma na ovom albumu. Jednostavna, sa dominantnom bas linijom, govori o šamarima koje nam život ponekad udara. Sama pesma ne bi toliko došla do izražaja da za nju nije snimljen spot koji je angažovan u kampanji protiv porodičnog nasilja. Japan kao intenzivna indie-rock numera, sa izuzetno melodičnim strofama i podjednako melodičnim refrenom, možda i najboljim na albumu, ostavlja zaista poseban utisak. Drugačiju atmosferu donosi naslovna Sloboda, modulirani vokali, pomešani sa electro-rock zvukom, sa razlogom dosta mračnije deluju od ostatka materijala. Za one kojima nedostaje noise E-Play tu je Uzmi mi sve koja podseća na ono što su ranije svirali. Sedam pesama u nešto manje od trideset minuta je ispod proseka za jedan album, ali kada razmislim bolje je imati sedam odličnih pesama i nijednu lošu.

Ono što je najveći problem ovog albuma je zapravo njegova prednost. Majin vokal je toliko netipičan, usudio bih se da kažem krajnje nepravilan sa tehničke strane, ali to je ono što čini E-Play posebnim. Ipak nešto više vokalnih razmena između Maje i Kike njihovoj muzici bi dalo neočekivano drugačiji ton. Ono što smo čuli na ovom albumu je samo najavilo šta bi mogli u budućnosti da očekujemo. Ovo su dva totalno različita vokala koja savršeno se uklapaju na koncertnim nastupima benda, preneti to na studijski materijal nikako nije loša ideja.

e play