Architects – Holy Hell (2018)

Pre oko dve godine, osnivač, gitarista i autor muzike benda Architects Tom Searle je preminuo od raka. Ipak, oni nisu prestali sa radom jer to bi bilo isto kao i reći da je smrt kraj. Ono što je Tom stvarao, skoro petnaest godina, na ovaj način živeće i dalje. Ovaj album je njegovo nasleđe, dokaz da smrt ne određuje kraj jednog života, već ono što ostaje iza njega. Holy Hell je u potpunosti Architects album, bez obzira što na njemu nema onog koji je ovaj bend i stvorio.

Dan Searle, bubnjar i brat blizanac pokojnog gitariste, ovaj album je opisao rečima: Holy Hell is about pain, the way we process it, cope with it, and live with it. There is value in pain. It’s where we learn, it’s where we grow. Ovo nije običan album, ovo su sirove emocije koje su pretočene u pesme.

Holy Hell otvara melodija koja kao da se nadovezuje na Memento Mori kojom su zatvorili prethodni album All Our Gods Have Abandoned Us, ali to je samo uvod u moćnu Death Is Not Defeat, što je uslovno i tema ove ploče. I wasn’t ready for the rapture – vrišti pevač Sam Carter na početku fantastične Hereafter, koja se izdvaja kao jedan od neprikosnovenih hitova koji su se našli na ovom albumu, možda i u njihovoj karijeri. Mortal After All je još jedna od poruka koje treba upamtiti sa ove ploče, pesma koja ima potencijal da vas baci u očajanje ako joj to dopustite. Žestoka Dying To Heal se nadovezuje na temu ove ploče, to je ta kontroverznost koja možda neće biti najjasnija nekome koji nije upućen u put kojim Architects idu. Jedinstvena kompleksnost koju njihova muzika ima se savršeno raspoznaje u naslovnoj Holy Hell, nadasve mračnoj, brzoj, a melodičnoj pesmi. Royal Beggars i Modern Misery su rastrzane između izuzetno teških, doom, rifova i krajnje prijatnih refrena, dve numere koje su sa razlogom odabrane za singlove jer predstavljaju potencijal ovog albuma. Nemoguće je a ne naježiti se od vokala Sam Carter-a u besnoj The Seventh Circle koja je u manje od dva minuta predstavila neke od najbrutalnijih aspekata njihove muzike. Doomsday je jedna od poslednjih pesama koje je Tom Searle napisao, objavljena pre nešto više od godinu dana i zasigurno je postala jedna od najpoznatijih u njihovom repertoaru, sa razlogom, možda nešto jednostavnija od njihovog aktuelnog materijala, ali predstavlja kako treba da izgleda hit moderne metal muzike danas. Sam Carter je pokazao da je jedan od najboljih vokala na sceni danas, neko ko ima snažan vrisak, ali i neobične meke vokale, dve suprotnosti koje se ne nalaze često.

Ono što sam primetio kao razliku je drugačija produkcija u odnosu na prethodne albume, u nekim pesmama su vokali mnogo naglašeniji sa više harmonija, dok su gitare više u pozadini. Na momente nešto više electronic uticaja je umešano, kao i gudačkih instrumenata kojima su nadogradili svoj zvuk. Sve što sam mislio o ovom bendu, a to je da su najoriginalniji metal bend danas, mislim i posle ovog albuma. Sve pohvale idu na račun Josh Middleton-a koji je zauzeo mesto novog gitariste i napravio ovaj album. Njegov talenat je već poznat fanovima benda Sylosis, ali skromnost i perspektiva koju je pokazao ovim albumom je nesvakidašnja.

Architects_Holy_Hell