We all came out to Belgrade – Deep Purple u Štark areni

Bliži nam se kraj godine, polako kreće novogodišnja euforija i mnogi ljudi se raduju zimi i nadolazećim praznicima. Meni i mnogim drugim ljudima kraj ove godine označavao je nešto sasvim drugo što smo jedva čekali – koncert legendarne engleske hard rock grupe Deep Purple. Ovaj čuveni engleski hard rock bend, jedni od pionira heavy metal zvuka i jedan od najznačajnijih bendova rokenrol muzike, održao je sinoć koncert u Beogradu u krcatoj Štark areni.

Dok sam se približavao Areni, nisam video mnogo koji idu na koncert ili čekaju ispred ulaza. Naviknut na horde ljudi koji dosta ranije pristižu na mesto zločina, stekao sam utisak da se prostor neće skroz popuniti. Našao sam dobro mesto u fan pitu i čekao da počne koncert.

Specijalni gosti na ovoj turneji, ili kako to naš narod popularno naziva, predgrupa, je kanadski bend Monster Truck koji svira blues rock sa elementima southern i hard rock-a. Momci iz Monster Truck-a su izašli na binu u 19 časova i 45 minuta i tu sam shvatio jedan veliki propust organizatora – nije objavljena satnica, a početak događaja je najavljen za 20 časova. Verujem da zato i nije bilo mnogo ljudi na početku njihovog nastupa. No, da se vratim na priču o bendu. Svoj nastup otvorili su energičnom rokačinom, pesmom Don’t Tell Me How To Live. S obzirom da im je to jedna od najpoznatijih pesama, izazvala je super reakciju kod prisutnih koji su upoznati sa njihovom muzikom. Nakon nje je usledila numera Righteous Smoke za vreme koje je bend pokazao da, iako su relativno skoro nastali, imaju odličan odnos sa publikom koju su brzo podstakli da peva sa njima i tapše u ritmu pesme. Gitarista je trčao po bini i radio duck walk čuvenog Chuck Berry-a, pevač se zahvaljivao publici na srpskom posle pesme Fuzz Mountain, a za vreme pesme For The Sun, binu je obavila gusta magla. Bend je takođe izveo i pesmu Country Living koja obiluje uticajima južnjačkog roka i koja se definitivno najviše izdvaja od ostalih pesama. Upravo to i jeste problem kod Monster Truck-a. Pojedine pesme su im vrlo slične, bez nekih upečatljivih detalja koji bi mogli da ih učine prepoznatljivijim i drugačijim. Bend je, doduše, vrhunski usviran i to u kombinaciji sa odličnom energijom sasvim dobro pokriva nedostatak tog hook-a u nekim pesmama i pritom ne utiče na nastup. Možda bi svoju muziku mogli još više da unaprede time što će umesto forsiranja teškog gruvanja na određenim delovima ubaciti baš te neke sitne detalje, hook-ove, koji ulaze u uvo i čine pesmu unikatnom. Na Country Living je takođe do većeg izražaja došao i klavijaturista koji se napokon malo više izdvojio od ostatka benda. Bend se zatim zahvalio publici koja je došla ranije da podrži i njih i zatim zasvirao baladu For The Sun. Svoj nastup zatvorili su pesmom The Lion i povukli se u bekstejdž. Moram pohvaliti i imidž benda. Oblače se u fazonu američkih rokera 70-ih i to se savršeno uklapa uz njihovu muziku. Monster Truck je odličan izbor za predgrupu Deep Purple-u, zabavni su, energični i imaju dobru muziku. Podrmali su publiku i zagrejali je za ono što su svi željno očekivali – Deep Purple, ali i sigurno dobili mnogo fanova.

Nakon dvadesetak minuta pauze, na video bimu se pojavila velika slika benda – lica članova utisnuta u ledenom bregu, očigledna referenca na njihov čuveni omot za album Deep Purple In Rock. Svetla su se ubrzo ugasila, a ledeni breg koji smo gledali je krenuo da se topi i boje sa slike su poprimile mračan ton. Tamno ljubičasti su izašli na binu i čuveni Ian Paice je započeo dobro poznati ritam pesme. Za njim su u pesmu upadali ostali članovi benda, jedan po jedan, dižući time intenzitet pesme. Na bini se potom, pred samu strofu, pojavio pevač Ian Gillan i zajedno su upali u strofu pesme Highway Star, prve pesme ove večeri. Publika nije gubila vreme i bez trunke čekanja je krenula da peva u glas sa bendom. Usledeo je kratki prelaz na bubnjevima i otpočela je sledeća pesma, Pictures Of Home. Pictures Of Home neodoljivo podseća na jam session, a uživo je taj utisak definitivno još veći, pogotovo na zadnjem delu pesme, posle poslednje strofe. Na ovoj pesmi, Steve Morse je prvi, ali ne i poslednji put na ovom koncertu pokazao svoju moć i savršen ton uz izuzetno čisto sviranje. Mnogi ne priznaju Deep Purple bez originalnog gitariste, Ritchie Blackmore-a, ali sam prilično siguran da Ritchie koji poslednjih godina boluje od artritisa ne bi mogao da odsvira sve pesme kako treba, dok Morse radi odličan posao. Nakon ova dva hita sa albuma Machine Head, Purple je prešao na In Rock album zasviravši Bloodsucker, a zatim i album Fireball uz pesmu Demon’s Eye. Pesme su bile propraćene pričom Ian Gillan-a o istoriji benda. Potom se promenio ambijent na bini, ponovo je napred istupio Steve Morse i otpočela je pesma Sometimes I Feel Like Screaming. Prva pesma ove večeri na kojoj je i u originalnoj, studijskoj verziji svirao Morse, zaokupirala je punu pažnju publike, dok je bend lagano svirao ovu baladu, a prelepe note su se izlivale iz zvučnika. U toku ove pesme sam se okrenuo oko sebe i uočio prelep prizor – punu Štark arenu. Izuzetno mi je drago i smatram da zaslužuje veliko poštovanje to što bend koji je proslavio 51. rođendan i dalje ima kapacitet da u našoj zemlji, gde ovakva muzika i nije baš popularna, napuni arenu. Sledeća pesma bila je Uncommon Man, pesma iz novijeg perioda benda. Nakon nje, fokus koncerta je bačen na klavijaturistu. Iako su mnogi sumnjali da iko može da popuni mesto legendarnog klavijaturiste Jon Lord-a, Don Airey je sve te sumnje bacio u vodu. Pre karijere u Deep Purple-u, svirao je i snimao sa drugim velikim imenima poput Rainbow, Michael Schenker Group, Ozzy Osbourne i Gary Moore. On je publici predstavio svoje virtuozno umeće sviranja, sve vreme smireno i dobroćudno smešeći se za vreme svoje duge solaže. Svoju solažu spojio je sa početkom pesme Lazy, ostatak benda je ponovo istupio napred i rifovi su opet krenuli da se ređaju. Nakon Lazy, usledila je pesma Time For Bedlam. Time For Bedlam je jedina pesma sa novog albuma koju su izveli na ovom koncertu. Primetno je da je novi materijal znatno progresivniji i teži od starijih pesama. Takva muzika nema potencijal stadionske himne, što većina fanova verovatno očekuje od ovakvog benda, ali ni malo ne kaska za starijim pesmama u kvalitetu. Ovde je bilo očigledno da je pevaču Ian-u Gillan-u teško da otpeva određene delove i da gubi vazduh. Mi koji smo bili blizu bine mogli smo da primetimo da mu drhti ruka prilikom nekih delova, a i da se zacrveni u licu. On je uprkos tome izdržao celu pesmu i izvukao sve visoke tonove – definitivno dokaz posvećenosti i istrajnosti, što je za poštovanje. Nakon nje je usledela još jedna solaža na klavijaturama, pruživši vreme za odmor Gillan-u. Don Airey otpočeo je svoju solo tačku lepim melodijama i minijaturama, ali opasnim prelazima je podigao intenzitet solaže maksimalno, pretvorivši je u savršeni haos mračnih i razbacanih, a u isto vreme tačno složenih melodija. Efekti su uključeni i pod Arene je podrhtavao, što je doprinelo celokupnom doživljaju. Solaža je završena i otpočeo je dobro poznat rif na klavijaturama. Perfect Strangers. Ovom pesmom bend se vratio najvećim hitovima za ovo veče. Gruv pesme i teški rifovi naterali su mnoge da se pokrenu. Nakon pesme Perfect Strangers, usledila je Space Truckin’. Pesma je uradila baš ono što njen naslov kaže, povela publiku na brzu svemirsku vožnju. Smrtni bi greh bio kada bih preskočio da pomenem i drugog Ian-a ovog benda. Ian Paice je pravi majstor na bubnjevima i stvarno ne može bilo ko da odsvira ritmove koje je on neumorno i vrlo energično držao celo veče. Takođe, on je poslednji originalni član benda i čovek koji već više od 50 godina gradi sve ono što predstavlja institucija zvana Deep Purple. Za sledeću pesmu nije bilo najave. Za nju nikakva najava nije potrebna. Steve Morse je samo odlučno stao ispred publike i zasvirao najpoznatiji rif svih vremena – Smoke On The Water. Vrisak publike i sveprisutni naboj adrenalina došli su uz samo četiri akorda. We all came out to Montreux… i publika je od reči do reči otpevala celu pesmu sa bendom. Čuvena priča o koncertu benda Frank Zappa And The Mothers Of Invention u Švajcarskoj, slučajnom spaljivanju kockarnice u kom je održan i muci Deep Purple-a koji su igrom slučaja tu snimali album, ispričana je po peti put u Beogradu. Bend je potom bacio trzalice i palice u publiku i povukao se u bekstejdž. Nakon dozivanja fanova za bis, oni su ponovo izašli na binu, zauzeli svoje pozicije i zasvirali Hush. U originalu je izvodi Joe South, ali Deep Purple je obradio Hush sa svojim prvim pevačem Rod Evans-om, pretvorivši je u prvi hit benda, a zatim i sa Gillan-om. Nakon Hush, svoju solo tačku izveo je basista benda, Roger Glover. Za razliku od mnogih drugih muzičara, on je svoj bas solo izveo skroz u službi bas gitare i njenih obaveza u bendu, bez natrpavanja i šaranja nepotrebnim tonovima, već sa zanimljivim rifovima i dobrim ritmovima. Poslednja pesma večeri bila je Black Night, kojom bend već dugi niz godina zatvara svoje koncerte i bend se zatim zahvalio publici i povukao u bekstejdž.

Ove godine Srbija je videla mnogo dobrih, poznatih i manje poznatih bendova iz sveta rokenrola. Koncert Deep Purple-a u Areni doduše, ne samo da je savršen način da se završi 2019. godina, već je i neosporivo koncert godine u našoj zemlji. Bend, naravno, nije na svom vrhuncu, ali s obzirom na njihove godine oni daju sve od sebe i sviraju skroz profesionalno, te su time ipak uspeli da obezbede publici odličan koncert i lekciju iz toga šta je rokenrol. Setlista je takođe bila odlična kombinacija dobrih pesama iz dugogodišnje karijere ovog benda. Imamo neverovatno mnogo sreće što su Deep Purple došli u Srbiju u okviru svoje The Long Goodbye turneje jer je ovo vrlo verovatno bila poslednja prilika da ih vidimo. Sinoć u Beogradu prisustvovali smo pisanju istorije i hvala Deep Purple-u na tome.

Prethodni tekst5 minuta slave ekranizovali pesmu Lenka!
Naredni tekstMake Vojvodina Emo Again @ CK13, 7.12.2019.
Zdravo, ja sam Lazar, imam 18 godina i dolazim iz Kačareva, mesta nadomak Pančeva. Učenik sam Elektrotehničke škole Nikola Tesla u Pančevu. Imam mnogo interesovanja, ali većina ih je zasenjena mojom ljubavlju prema muzici. Kao mali svakodnevno sam bio izložen zvucima najvećih rokenrol majstora, što je definitivno uticalo na mene da se i ja posvetim ovoj muzici i fenomenu koji ona izaziva. Čest sam posetilac svirki domaćih i stranih bendova i verovatno ste imali prilike da me vidite kako se ovako nizak guram u prvim redovima ili konsantno trčim sa jedne bine na drugu na nekom većem festivalu. U slobodno vreme volim da sviram bas gitaru, izlazim sa društvom i gledam filmove. Vremenom mi se pojavila želja da pomognem domaćoj sceni i ljudima predstavim moje mišljenje i stavove o muzici, a PRIS portal, čiji rad pratim od samog početka, pružio mi je savršenu priliku za to. Smatram da je ovo odličan kolektiv i dobra ekipa ljudi, kao i da sam rad portala pruža mnoge odlične prilike novinarima i izvođačima čije će se priče naći na našim stranicama. Nadam se da ću doprineti radu PRIS-a i širenju rokenrola u našem društvu. Dokle god ima ljudi koji žive tu muziku i zalažu se za nju, rokenrol neće umreti.