Upkos svemu, Štutgart na vezi!

Nedvosmisleno je jasno da je prva polutka tekuće nam godine na nivou globalne civilizacijske instance praktično propala. Nesreća kao svojevrsna paradigma, i izuzetno loš rezultat u prvom poluvremenu 2020. godine. No, da li će civilizacijski poredak u ovoj pseudo-post-pandemskoj fazi iznedriti suštinska naravoučenija — ne znam. Ipak, na faktografskom nivou sasvim su opipljivi brojni rezultati koji, manifestovani u formi praktičnog, nude na čudan način katarzične reakcije. Da, floralni svet živeo je svoju utopiju proteklih meseci, stoga, da, čovečanstvo, samovoljni antropocentrizmu, nije kasno da shvatiš da ti ipak nisi nasušna ambicija. Da, socijalizacija je nužna, stoga romantičarske ideje o samovanju nakon ovakvog kolektivnog iskustva tumačiti isključivo iz poetskog ključa. Kauzalitet je kao bumerang, sveprisutan, pa ume da bude i zajeban. No, prekratiću ovu faktografsku listu samo još ovom tezom — nedostajao je rokenrol koncert. Mojoj je malenkosti isti nedvosmisleno nedostajao. I, premda imam običaj da usled koječega fazično apstiniram od koncertne energije, najčešće usled delovanja različitih životnih nam amplituda i motivacija, s nestrpljenjem sam čekao povod koji je u svojoj formi i strukturi sadržao dve spomenute ključne reči — rokenrol koncert.

Sinoć, dakle, u subotu, 27. juna, beše u bašti novosadskog kluba Dom B-612 održan koncert čuvenog beogradskog garažnog rok sastava, Stuttgart Online. Odavno su (samo)proklamovani pioniri garažne scene habituirali tle srpske Atine, nisu oni tu od juče već, šta više, brojni uspešni događaji na kojima su učestvovali nepobitno svedoče kontratezi. Elem, sada reč-dve od događaju. Oduvek sam se bunio, i, oduvek me je bunila hronična netransparentnost i arbitrarnost u domenu najave satnice početka koncerta. Jasno je, u dimenzijama kristalne prozirnosti, da događaj najčešće neće otpočeti pre 23 časa, ali mi nije jasno zašto je takav servisan podatak gotovo uvek iskuliran, i ne želim da prihvatim banalnosti kao konačne razloge. Putniku sa ambicijom da poseti određeni koncertni događaj takav uvid neretko izuzetno znači. Dakle, oko 23 časa, na terasu-binu Doma B-612 stupa poznati nam trio. Isprva, cela stvar činila se krajnje ambivalentnom — publiku broji šezdesetak ljudi, a većina je, ponavljam, usled koječega, blago sluđenog, pasivnog statusa. Inicijalni potencijali nisu obećavali, no, bend posve jasno (i, glasno) otpočinje sa svojom emisijom nemirnih decibela. Komentarisati sviračku zrelost, uigranost i interakcijske sposobnosti ovakvih bendova ništa su drugo do floskula. Kazaću samo da zvučaše moćno, a glasne niskofrekvencijske ode rokenrolu behu upravo sila koja menja stvar, te je atmosfera zbog izvrsne svirke beogradskog trija progresivno gradirala, formirajući izuzetno pristojne reakcije prisutnog kolektiva, koje su podrazumevale pevanje, poneki ples pojedinca i glasnije ovacije i podršku. Tako to biva, kakve god okolnosti bile, ultimativno je — zvuk motiviše publiku, publika bend, a produkt te intereferencije je prijatna energija. Naglasio bih doslovnost iskaza, jerbo ovde nije bilo reči o nekakvoj intenzivnoj hiperenergiji, već, baš tako kako i rekoh — prijatnoj, pozitivnoj. Štutgarti sviraše njihovu standardizovanu set listu, u koju su involvirane najznačajnije numere iz dosadašnje diskografske istorije. Dakle, taj, kapitalnoobuhvatni auditivni spektar sinoć je uključio numere poput Malo veći, Sad ili nikad, Oni i mi, preko ultimativnih hitova Superheroj, Da je nađe, Najbolji sin, Korak dalje te tako do aktuelnih uradaka, pa i premijernog izvođenja nove, još uvek neobjavljene numere, čijeg naziva nisam u prilici da se setim. Uspeh ovog koncerta izrazito je potpomogao i uspešio tonac, persona čiju funkciju retko kada ko pominje. Elem, tonac je i više no uspešno ukrotio, pomirio i sjedinio zvuk Štutgarta i prostora, te je potpuno opravdano predstavljen kao član benda. Stoga, pohvala ide na njegovu adresu i, shodno uslovima prostora, optimalnu sinoćnu rolu. Grupa je, nakon jednočasovne izvedbe pozvana na bis, u okviru kog je odsvirala dve pesme, nakon čega je, nekoliko minuta nakon ponoći, koncert okončan.

Epilog: Sinoć se nije dogodilo ništa revolucionarno u domenu svirke, iliti koncerta, što nužno ne implicira na negativno. Dobra svirka znanog nam beogradskog trija uspela je da na radikalan način svuče paučinu sa kolektivne koncertne apstinencije, te da, uz beskrajne nade, označi nastavak koncertne sezone.

Prethodni tekstMortal Kombat @ Atrijum Beogradskog sajma, 27.6.2020.
Naredni tekstGlosar S1E11: Marko Todorović (Alitor)
Zdravo. Moje ime je Milan Mazinjanin. Dvadesetogodišnjak. Inđijac u Novom Sadu i Novosađanin u Inđiji. Student srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u gorespomenutom gradu (čitaj: Inđija nije grad). Multimedijalni delotvornik. Novinar PRIS portala, (delimično) od njegovog postanka, što, u ovom trenutku, broji tri godine, ili više, u zavisnosti od toga u kom trenutku ti, čitaoče, budeš konzumirao ove redove. U tom slučaju, revidiraj i moju starost. Dakle, osim Jovana, jedini preživeli član od početka rada našeg portala. Rokenrol kulturom opčinjen od najranijeg perioda postanja. Muzikom se, u (skoro) svim pojavnim oblicima, bavim skoro deceniju. Ovde ću završiti, jer svoju privatnost volim da doživljavam doslovno, a i rekoh dovoljno. U umetnosti sam oduvek bio veoma zahtevan, a u muzici naročito. Ako nema istine, ne zanima me. Imajte to u vidu.