To Be Punk. festival, dan drugi: Pričaj mi o supkulturi

-E ja ću…
-Kasniti. Ti ćeš kasniti. Baš čudno. Zaista neočekivano. Kasnićeš. I zvala si me da mi to saopštiš Pobogu, podrazumeva se!

A jebiga. Na kraju nisam stigla na Punkreas, a baš sam bila srećna što dolaze. Crnogorce još nisam slušala uživo. Eh. Pogled fiksiran za pod. Skenj. Dižem glavu, mislim se, ma doći će oni opet. Već šesnaest godina opravdavaju stečeni ugled i za sada ništa ne ukazuje na to da će ikada prestati.

Grupica iz Nikšića otvorila je drugo festivalsko veče. Nakon njih na scenu stupa garažni pank rok bend iz Amsterdama, Savage Beat. Garažni pank rok, kako to zvuči kao neka fraza preko koje nam preleće pogled. Ova petorka je u svakom slučaju zadražala poglede na sebi. Praše beskompromisni pank sa primesama glam, garažnog i pab roka i vrlo dobro se snalaze na bini iako su nastali tek pre dve godine. Doduše, karijera svakog člana otpočela je mnogo ranije, jer je bend nastao samo kao projekat likova iz raznih sastava sa ciljem da publikuje 5-6 pesama, nakon čega bi druženje prestalo. Međutim, posrećilo im se. Krenulo ih je. Ostali njihovi bendovi su maltene svi, bar na neko vreme, utihnuli, a projekat se transformisao u jedini bend kojem su članovi posvećeni, i kao takav nastavlja da publikuje brdo novog materijala.

DSC_1756s (Copy)

Kratku pauzu pre početka nastupa sastava Red Dons provela sam napolju. Vreme je mnogo lepše nego juče, nema kiše koja nas je saterala sve unutra, ali paradoksalno tome, primećujem mnogo manju cirkulaciju ljudi koji izlaze iz hale, pa se vraćaju. Možda zato što nema mesta. Sve je puno i ako izađeš napolje javlja se rizik da više nećeš naći one sa kojima blejiš. Okej, malo preuveličavam, to sam samo ja tako smotana, pa ne vidim drugare koji mi se šećkaju ispred nosa.
Na scenu izlazi sastav Red Dons iz Portlanda, i prvo što ja primećujem je zgodna gitaristkinja koja povremeno pogledom iskazuje umerenu simpatiju publici. Preslatka je i zna šta radi. Pored nje, ostali članovi se takođe dobro snalaze, sviraju onaj tipični reprezentativni pank, no na momente mi deluje da su malkice umorni i mlaki. Postoje, koliko znam, više od decenije. Žive u različitim gradovima pa se retko viđaju, imaju porodice, decu, obaveze…, žao mi je što to moram da priznam, ali sve što sam navela ocrtava im se na licu. Mada opet, nema zamerki. Sasvim solidno, sve u redu. Osim možda basiste koji se neprekidno njiše u jednom istom ritmu i izaziva mi nervozu, ostalo je sve u redu. Ljudi je sve više, slobodnog mesta za kretanje sve manje. Klaustrofobija je zakucala na moja vrata.

DSC_1776s (Copy)

Toaleti su ostali u prilično dobrom stanju tokom cele večeri i dok čekam da bar jedan bude slobodan primećujem bujicu ljudi koja je navalila na ulaz. Svi odreda u majicama benda zbog kojeg su i došli, svi nestrpljivi, ali veseli. Majko moja, pa i ovako je Hala bila puna, gde će da stanu ovi ljudi? Ulazim, srećem kolegu Mladena i fore radi kažem da ćemo videti čiji će izveštaj biti bolji. On samouvereno odgovara da će, naravno, pobediti njegov, a ja sam klimnula glavom – i tada sam znala da ću biti iscrpljena kad budem kucala. Ovom prilikom se izvinjavam ako između redova osetite tragove mog umora.
Članovi izlaze na binu. Proveravaju ozvučenje i povlače se sa bine. Neobično. Neko je iz pozadine bacio foricu da je to sve od Sparrer-a za večeras, i meni je ta forica bila u neku ruku simpa bar toliko da odlučim da je zabeležim ovde. Još jedna simpatična situacija koju želim ovde da dokumentujem je Milošev dolazak da mi se javi. Bukvalno je samo odjednom doleteo i stvorio se tik ispred mene. Osmeh preko cele face, duša mala. Nakon nekoliko minuta stara ekipa vratila se na pozornicu. Predstavljaju se, mada je očigledno da je to sasvim nepotrebno. Magični. Kao da su kod nas došli sa skupštine bogova. Ne mislim pod tim da su nadmeni, s visine nas gledaju samo zato što je, jebiga, tako nameštena bina. No opet, ne verujem da bi ikome ko gaji makar malo poštovanja prema ovim dobricama bilo sasvim u redu da smo u istoj ravni sa njima. Ovako je prosto kako treba da bude. Britanci zrače nekom osobenom energijom kao da su došli iz druge dimenzije i osmeh se svima iscrtao na licima. I njima, i nama. Sećate se pankera i onih koji to pokušavaju da budu, o kojima sam pisala juče? E, pa, nema ih. Razlike više ne postoje. Kako su članovi Cock Sparrer-a izašli na binu, društvo se pretvorilo u jednoobraznu homogenu masu. Vlada opšta sinhronizacija, usaglašenost i termodinamička ravnoteža. Nema priče, nema sporednih usisivača pažnje, samo čista, bezuslovna i iskrena usredsređenost na ono što se dešava ispred nas. Veče ne da je kulminiralo, nego je došlo do jebene eksplozije emocija i doslovno je došlo do krajnjeg preokreta atmosfere u odnosu na juče. Ovo je jebeno predivno. Dok se Bogdan muči da me izdrži na ramenima bacam letimičan pogled na masu. Ljudi deluju toliko srećno i zadovoljno da su mi suze krenule prosto jer je moje altruističko biće bilo dirnuto ovim prizorom. Onda na red dolazi moja sreća i trenutak kada sam ugledala Kolinov pogled uperen direkt u moje oči. Pruža mi mikrofon. Glas sam izgubila uz I Got Your Number. Kolin ne spušta pogled. Zove me bliže. A ge bliže? Nema bliže. Nema veze. Pogledom daje do znanja da je zadovoljan. A što se mene tiče, čini mi se, sreća uopšte ne treba da se iskazuje rečima. Nezahvalno je. Samo nemoj da sam čula nekoga da kaže da muzika ne može biti katarzična.
Po bini kruži stari dobri Džek, a članovi, iako se povremeno njime nalivaju, ostaju dostojanstveni, uljudni i drže se na nogama. Čini mi se, bilo bi za mrvicu lepše da se sve odigralo napolju, kako bismo pod okriljem noći, obasjani zvezdama, bili svedoci ovih nekoliko trenutaka etilenske milosti.
A sada još malo o mojoj sreći. Pogled mi je usmeren na trzalicu basiste koji je do ušiju u poslu na metar – dva ispred mene, i nisam mogla da verujem, ali primetio je to. Razaznao je moje signale i došao je skroz do ograde da mi je uruči. Ovo veče postaje sve bolje i bolje. Nisam materijalista, ali jebiga, gajim izrazitu sentimentalnost prema stvarima sa svirki, one za mene dobijaju sakralnu vrednost, bile to set liste, ulaznice, palice ili u ovom slučaju trzalice. Tu su da podsete, tu su da znaš da je bilo stvarno i tu su da ih nosiš oko vrata kao vid obeležja pripadnosti.
Oni nakon, čini mi se Where Are They Now, odlaze. Dižu se glasovi negodovanja. Nije im bilo potrebno puno da se vrate, verovatno su sišli sa bine kako bi se za koji trenutak osvežili i pripremili za ono što sledi. A usledio je najromantičniji deo svirke: horsko pevanje himni England Belongs To Me i You’ll Never Walk Alone. Because You’re Young smo odužili, pa, na skoro čitavih desetak minuta nakon čega je usledila kratka pauza i razmenjivanje zadovoljnih pogleda. Za kraj smo ostavili Take ‘Em All, koja je, podrazumeva se, takođe horski ispraćena, i nakon koje se Miki odlučio na skok u ovu našu druželjubivu publiku. To mi je možda i bilo najmilije, publika je stvarno bila puna poštovanja, nije dolazilo ni do kakvih neprilika i nemilih situacija, i što je najbitnije, nisu ispustili Mikija na pod! A ja sam pustila da me obuzme mesto, njegovi talasi, ljudi, udaljeni eho milijardi nota koje su i dalje odzvanjale Halom 6 Novosadskog sajma i koje su se urezivale u mene toliko da su postale deo mog genetskog koda.

DSC_1861s (Copy)

Nakon ovog kratkog prekida stvarnosti ponovo me je privukao štand sa majicama i fanzimima koji sam šmekala svako malo, svaki put kad sam šatro slučajno prolazila tu, i eto, nisam mogla da ne potrošim celu stipendiju, ne ide. Kupila sam zbirku rok intervjua koja nosi naziv Nesvrstani, prozborila koju sa Đorđijem i njegovim presimpatičnim društvom, i bar ih na taj način podržala kad već na svirku nisam uspela da dođem. Pa onda, kako da odbijem majicu Hardcore Novi Sad koja me gleda i sa tužnim očima moli da je kupim. Kako sam izvadila novac, tako sam zamolila Katarinu da me vodi odavde jer ću potrošiti i pare za bus i neću moći ujutru da se vratim za Zrenjanin. Ah, Zrenjanin. Sama pomisao na vraćanje mi izaziva bol u stomaku.

Mislila sam da veče ne može biti lepše, a onda mi je prišao: Vinona? Nema te nešto po beogradskim svirkama. Nedostaješ nam u prvim redovima. Upoznali smo se na svirci Direktora ja mislim, imala si onu košulju na kojoj si sama nacrtala logo Pogona. Sve najbolje, vidimo se na sledećoj svirci!
Ne mogu da verujem. Neko me je upamtio. Zna mi čak i ime. Gde mi je olovka? Brzo: Dragi dnevniče, kada se završila svirka prišao mi je simpatičan lik i znao je i po kojim svirkama sam išla, i kad smo se upoznali i kako se zovem…