Pogonbgd u Elektropioniru: Antisistemska mašina

Kada je pravi trenutak za pank? Ako postoji odgovor na ovo pitanje, onda bi se ono verovatno odnosilo na najvažniji trenutak za sistem. Onda kad četiri žestoka prestonička pankera dignu prašinu veče pred prestoničke izbore. Beogradska ulična pank mašina Pogonbgd sinoć je u Elektropiniru glasno podsećala na uspavanog čoveka sadašnice, poljuljan moral i uzaludne trzaje onih koji su sami protiv svih.

Gotovo očekivano, pankerski, četverac se pojavio na sceni sat vremena kasnije nego što je bilo zakazano, oko 22 časa. Ipak, sam početak nastupa je obaćavao. Potpuni mrak i publika koja se kao hipnotisana lepi za binu. A kako drugačije početi nego himnom! I to pankerskom! Naglo paljenje svetala, prašina i vrisak bili su prirodna reakcija na Betonsku himnu.

Dobro veče, bando pokavrena, mi smo Pogon!, u svom stilu je Saša Otašević, pevač i gitarista benda,  poželeo dobrodošlicu, a onda žestoko nastavio pesmom Haos je život moj, sa poslednjeg albuma Pogonophobia, iz 2017. godine. Iako je album svež, veoma je dobro prihvaćen, o čemu svedoči reakcija prisutnih i šutka koja je ubrzo usledila. A kada smo kod publike, bitno je napomenuti da njihova podrška ovoj četvorki nije izostala, budući da su u komšiluku isto veče svirali Goblini.

Horsko ponavljanje stihova pesme Pogonbgd, čak i nakon njenog završetka, bilo je uvertira u betonski blok. I još jače su počeli da praše, samo onako kako umeju, momci sa asfalta. Iako ozvučenje u svim segmentima večeri nije bilo baš savršeno, to nije bila prepreka u komunikaciji. Jake vibracije i poruke bez dlake na jeziku su lako dopirale do publike i dobijale svoj odgovor. Pesmu Novi Beograd osetili su jednako i oni sa iz starog dela grada, kao i oni kojima je prestonica manje bliska.

IMG_5850

Majice, pivo, martinke mimoilazili su se i sudarali iznad glava publike. Vrhunac večeri, čini se, bila je pesma Pobednik, sa albuma U samoodbrani. Par njih iz publike euforično se pridružilo bendu na bini, pevajući glasno refren pomenute pesme. Neki su se, kao opijeni, bacali i plovili na rukama mase. Najbolje ostavlajući za rastanak te večeri, privodili su svirku kraju. Međutim, udruženo pevanje iste pesme ispred benda se i dalje čulo.

Sviraaaj!, neko je odlučno doviknuo. Jasan poziv na bis. A tu opet pobednički. Pobednik žešće nego prvi put. Nastup je okončan oko ponoći, namerno ili ne, sa Moji heroji – pesmom koja nosi veoma važnu poruku, posebno za mlade, kojih je ove večeri bilo njaviše.

Sudeći po pojavi ove street pank četvorke, čiji tekstovi teraju na razmišljanje i delanje, epitet pokretača im dobro pristaje. Poneka čirokana, martinke u vazduhu, prosuto pivo i nekoliko tinejdžera bez majice potvdili su činjenicu da je bend ispunio obećanje u vezi sa ovim nastupom – skandalozno dobra svrika!