Peter Murphy u Beogradu: Erotično horor pozorište

Joca Ajkula je na bini, šokirao sam se kad sam video! Ne dolaze Englezi, pa zato Gift svira.

Do izmene plana došlo je dan pre koncerta. Umesto britanskog Desert Mountain Tribe na scenu izlazi novosadski bend The Gift i preuzima ulogu benda koji zagreva publiku izvodeći britanski R’n’R osamdesetih i devedesetih. Iako sviraju stvari koje nisu autorske i koje publika uglavnom vrlo dobro poznaje, ne može se reći da se njihov performans svodi na puko skidanje pesama, naprotiv, svaka u njihovim rukama dobija poseban, giftovski sjaj, kojim je ispunjena čitava hala dok je ovaj sastav na bini. Groteskni, dinamični pokreti, uvežbane deonice, povremeno obraćanje publici i ostvarivanje kontakta, šljokice i sjaj, sve je to doprinelo glamuroznom izgledu celokupnog nastupa. Jedino što pravi problem na vizuelnom polju jesu svetla. Uopšte nisu usklađena sa dešavanjima na bini i muzikom, a i frontmen ne deluje zadovoljno. Poručuje da moramo biti aktivniji tokom izvođenja Bauhaus klasika, nakon Enjoy The Silence izvode Psycho Killer i pozdravljaju se sa publikom. Pauza. Čekamo Marfija.

IMG_5449

Nakon provere instrumenata i ozvučenja, ekipa koja je došla sa Marfijem i Davidom J. izlazi na binu. Hangar je i tokom Gift-a bio pun, no sada je kretanje među masom u potpunosti onemogućeno. Psihodelični ton preseca distorziju, i odmah provokativno, odmah pravo u lice:
I dare you to despise 
Bureaucracy and all its lies
And avoid
And avoid their stare
They never
They never dare to dare
Nakon ovakvih stihova teško je da se nekome ne poljulja viđenje stvarnosti i da ne bude podstaknut na razmišljanje o pitanju da li je nama stvarno dobro. Nema mesta konformizmu. Marfi je poznat kao estetski element na bini, kojem, osim uloge frontmena često zapadne i uloga glumca, a kao takvog bilo je moguće videti ga tokom legendarne Spy In The Cab, koja govori o, pa, u vreme kad je pisana o dolaženju doba Velikog brata i špijunaže. Takvo vreme je sada, nažalost, već uveliko prisutno.
A twenty-four hour unblinking watch 
Installed to pry 
Installed to cop 
The spy in the cab…
Osim Marfija na bini, verujem da niko nije trepnuo. Takvu horor predstavu sa grotesknim elementima u finoj igri sa svetlima zaista je vredelo videti. Ne, nema treptanja. Ne smem ništa da prepustim.

IMG_5775

Najviše podignutih telefona koji snimaju bilo je za pesmu kojom su se Bauhaus i probili u muzičke krugove – Bela Lugosi’s Dead. Osim podignutih telefona podigao se i osećaj romantičnosti u hali predvođen tonovima erotske izražajnosti i umetnosti. Da, može se reći da je ovo himna Bauhausa. Na trenutke je umesto melodije moguće čuti otkucaje srca, a uznemiravajuće pulsiranje izaziva klaustrofobiju koja savršeno odgovara kompletnoj atmosferi. I svuda ogromni kontrasti. Kontrasti među publikom, među ljudima koji čine ekipu na bini, među pesmama i u izvođenju istih. Smireno, tačno, precizno, brzo i žestoko, ali sa posebnom lakoćom. Upravo ovakva izvođenja koja se klate od duboke erotske umetnosti, pa skoro do kiča su i doprinela nastajanju danas poznatog gotha.

Tokom poslednje dve pesme atmosfera je nešto svetlija, ljudi razigraniji i veseliji. Na red je došla pesma Ziggy Stardust Davida Bowiea, zbog koje su svojevremeno Bauhaus bili provocirani imenom Bowiehaus, i spektakl u Hangaru je priveden kraju. Šta, zar već…?

IMG_5951

Smatram da, iako spektakularan i predivan, ovaj nastup nije iskazao svoj puni potencijal i mogući sjaj. Možda se gubi na ekstravagantnosti dobijanjem godina (i kilaže, haha), ali u svakom slučaju jako mi je drago što je ovaj petak bio uveličan takvim dešavanjem. Žao mi je što nisam čula Crowds, Scopes i All We Ever Wanted uživo, no biće još prilika, nadam se…