Aljoša Molnar Yokozuna (The Petting Blues Band): Posebno je zadovoljstvo da neko dođe i sluša te zbog onog što si sam stvorio

Poveli smo razgovor sa jednim od najaktivnijih domaćih blues sastava, The Petting Blues Bandom. Povod za ovo ćaskanje je bio koncert u novosadskom klubu Fabrika, na kojem će promovisati svoj album prvenac pod nazivom Ridin`. O svemu tome sam razgovarao sa pevačem Aljošom Molnarem.

img_7501-copy

 

 

 

 

Nastupate 3. decembra u novosadskom klubu Fabrika sa bendovima Soulmates i Killo Killo Banda. Šta publika može da očekuje i da li ste spremili neka iznenađenja?

Nažalost nismo uspeli da se dogovorimo sa gostima koje smo hteli da pozovemo tako da ćemo prašiti samo nas četvorica, kako inače znamo. Publici ćemo predstaviti celokupan album, a vrlo malo ćemo pričati o tome kako je album nastao i spomenuti sve zaslužne ljude koji su nam pomogli u ostvarivanju plana i želje da objavimo svoj prvenac.

Kako je došlo do saradnje sa Studentskim kulturnim centrom Novog Sada?

Što se tiče saradnje sa Studentskim kulturnim centrom Novog Sada, najviše nam je pomogao Branislav Smuk, a oni su prosto imali sluha i odlučili da nam pomognu. Saradnja je ostvarena na naše veliko zadovoljstvo, a nadamo se i da su oni zadovoljni saradnjom sa nama.

Album je izašao letos, što je relativno skoro. Kada je sniman i koliko je trajao proces snimanja?

Ridin’ je snimljen još u aprilu 2014. godine. Sniman je na „keca“ kako se to u muzičkom žargonu kaže, odnosno uživo, izuzev glasa i solo deonica na gitari, koje su dosnimljene, tako da smo i na tu činjenicu posebno ponosni. Same pesme uglavnom nastanu za jednu ili dve probe i to je slučaj sa svim našim pesmama, a uobličavali smo ih na svirkama i pred publikom, pre nego što smo odlučili da odemo u studio i sve ih snimimo. Čitav album smo imali u prstima – i grlu – i za dva dana smo ga snimili. Ovde moram da odam momcima iz benda veliko priznanje za uloženi trud i marljiv rad, jer za dva dana snimiti toliko tejkova čitavih pesama stvarno zahteva određenu dozu ozbiljnosti i zrelosti, a da ne kažem znoja i strpljenja, jer snimanje uživo iziskuje nekoliko desetina ponavljanja čitavih pesama zbog toga što nema „usecanja“.

U kom studiju ste snimali album, ko je producent, ko je dizajnirao omot?

Snimali smo ga u Studiju O, u Beogradu. Čuvenom studiju u kom su snimale mnoge velike zvezde domaće muzičke scene. Nije nam to bio imperativ, da snimamo album na takvom mestu, ali profesionalni studiji nude mnogo bolje uslove i kvalitetnije snimke, pa smo se zato odlučili za studio koji ima dugu tradiciju, tako da je Studio O bio pun pogodak i uslovi su stvarno izuzetni. Producenti su nam Nikola Zorić, Vidoja Božinović Džindžer i naš Milovan Đuđić Jiimi.

Omot je dizajnirao Miroslav Zec, otac našeg basiste, Dejana Zeca, gospodin koji se i inače bavi dizajnom i digitalnom pripremom za štampu, kao i samom štampom, tako da smo i sa te strane imali pravog profesionalca. Izuzetno smo zadovoljni i mnogo mu hvala.

Ko su gosti na albumu?

Nikola Zorić nam peva interesantne prateće vokale i svira klavijature kao podlogu na dve pesme – She Told Me i So You Say, a Džindžer nam je odsvirao divan solo u pesmi Immersion. Tu je još i sjajni Petar Miladinović, poznatiji kao Pera Joe, koji svira lepe deonice na usnoj harmonici u pesmama Miner’s Blues i She Told Me. Na saradnju sa ovim ostvarenim i izvanrednim muzičarima, koji su, kad smo već kod toga, i ljubazni, korektni i veoma prizemni ljudi, veoma smo ponosni. I ovog puta želimo da im se od sveg srca zahvalimo na pomoći i trudu koji su uložili u The Petting Blues Band.

S kojim muzičarima ste sve sarađivali do sad i u kojim prilikama?

Momci, a tu mislim na Jimija, Zeku i Nidžu, svirali su sa dosta velikih imena domaće i strane scene, što uživo, što u studijskim uslovima, ali kada nastupamo kao četvorac uglavnom su nam gosti dragi prijatelji iz najužeg kruga muzičkih poznanstava i ljudi koji sviraju stilski blisku muziku. Na prvom mestu bih spomenuo YU grupu, Dragija, Žiku i Peru, oni su nam uvek pružali bezrezervnu podršku. Svirali smo sa Branislavom Smukom iz Zbogom Brus Lija – čoveče, kako on svira bluz! Izdvojio bih takođe i uvek nam dragog gosta Nenada Nikolića, čuvenog levorukog gitaristu, bluzera bez premca; zatim Miljana Vukoju, Migeta, sjajnog bubnjara i prijatelja, koji ima fantastičan projekat Quantum Field. Tu je još i Miloš Krsmanović, neverovatan pevač i klavijaturista (Armageddon, Tornado)… Prilike u kojima se to dešava, uglavnom su svirke po klubovima i festivalima.

Kakvo je vaše mišljenje o domaćoj blues sceni i da li postoje neki izvođači koji se izdvajaju?

Srpska bluz scena je živa i ima dosta kvalitetnih sastava koji, osimtoga što snimaju, i nastupaju, tako da postoji sila koja se pomalja iza brega i lagano gura teške bluz note u ovaj naš novi milenijum, i to ništa manjom snagom! Spomenuo bih Texas Flood, Cotton Pickers

S obzirom na to da postojite od 2008. godine i da imate dosta nastupa iza sebe, koje od njih biste izdvojili kao najsvetlije tačke vaše karijere?

Osim klupskih svirki, koje nisu toliko posećene, mada je atmosfera uvek sjajna, ipak najviše volimo da sviramo na velikim otvorenim scenama i po festivalima, jer volimo kada nas čuje veliki broj ljudi odjednom. Zato bih uvek prvo izdvojio festival Nishville, koji će nas sledeće godine ugostiti po treći put, zatim par lokalnih festivala da ih sad ne nabrajam, ali bilo ih je.

Svakako bih izdvojio prvu našu svirku u Studiju M, u Novom Sadu, gde smo sva četvorica shvatili da se „nešto“ dogodilo!

Najsikrenije govoreći, bez lažne skromnosti, The Petting Blues Band je stvoren za velike bine i jaka ozvučenja, i neskromno je ali takođe i istinito, želimo da učestvujemo na inostranim festivalima i nadamo se da ćemo tek u Evropi, ako ne i svetu, pronaći svoje mesto.

Kakva je razlika u osećaju kad izvodite svoje pesme i kad izvodite obrade?

Moram da priznam da sve obrade koje sviramo, pored naših 12 pesama, koje uvek izvodimo, obožavamo, i imamo poseban odnos prema njima i bendovima koji su ih stvorili i izvodili. Trenutno veoma uživamo da ih sviramo i nisu nam „dosadile“, ali primarno za sve iz benda jeste da izađemo i sviramo samo svoje, autorske pesme, i smatram da je to želja svakog muzičara na planeti. Promocija pod okriljem Studentskog kulturnog centra Novog Sada je jedna od tih prilika kada obradama na bini nema mesta.

Da neko dođe i sluša te zbog onog što si sam stvorio i što je iz tvoje glave, prstiju i grla izašlo, što nije samo druga inačica ili varijacija nečega već postojećeg, posebno je zadovoljstvo. A najbolji osećaj je kada za svoju pesmu dobiješ još i aplauz ili ovacije – dešava se, pazi – e, tada shvatiš da se tu negde zaista krije smisao bavljenja muzikom.

Koji su budući planovi u radu benda?

Počeli smo sa snimanjem drugog albuma! I pored toga što smo prvi snimili u cugu, ovaj drugi će imati drugačiji pristup i snimaćemo pesmu za pesmom, eventualno po dve. Planiramo, svakako, da snimimo spot koji bismo ponudili televizijama i zavrteli ga i na Jutjubu.

S obzirom na to da smo pokušali sa plasmanom elektronskih izdanja u svet, i od toga očekujemo izvestan odziv. Stupili smo u kontakt sa nekoliko državnih radija iz Evrope i Amerike, kao i nekoliko internet radio-stanica, te takođe očekujemo lepe reakcije, a od nekih smo ih već i dobili. Znate da radimo na engleskom, tako da moramo pokušati i da se izvezemo, i na tom planu pravimo ozbiljne poteze.