Aleksandar Marković Lama (Bolesna štenad): Pank je za mene tračak lične slobode da uradim stvari na svoj način i da sam snosim posledice svoga delovanja!

Aleksandar Marković Lama je frontmen jedne od najautentičnijih pojava na pank sceni, benda Bolesna štenad. Štenci su u novembru prethodne godine proslavili 10 godina postojanja odličnim koncertom u sali Amerikana Doma omladine Beograda, kada su ujedno i promovisali novo studijsko izdanje koje nosi naziv Gde su te manekenke, gde je taj kokain. Lama se ističe kao jedan od najenergičnijih frontmena, ali i alternativnih internet kritičara, dok, na svu sreću, za razliku od ostalih autora te kategorije, te misli često nađu svoje mesto i u pesmama benda, što ih čuva od jednokratnosti. Smatram da ovaj bend vrlo jasno šalje poruke sa bine, pa ću se potruditi da u razgovoru zaobiđem opšta mesta.

 

 

Kako provodiš vreme tokom vanrednog stanja, izdržavaš li u krugu porodice?

 

Vanredno stanje mi je došlo kao neki bonus odmor tokom koga mogu provoditi vreme sa porodicom oslobođen svih ostalih obaveza. Godinu dana ranije sam počeo sa socijalnim distanciranjem tako da mi ovo uopšte ne pada teško. Nedostaju mi dobri koncerti, ali i to će doći na red!

 

Prolazi li vam zloupotreba vanredne situacije, te valjanje asepsol majica i maski? Ako se do sada niste ovajdili od rokenrola, da li je ovo prava šansa?

 

Da, ukrali smo logo asepsola i prodali 50 majica. Kupili smo Kizi Seljaku nove žice, a ostalo investirali u zlato. Što je najvažnije nasmejali i obradovali svoje fanove u ovo jebeno vreme kada nam samo serviraju vesti o broju umrlih širom sveta.

 

Planirani lajv strim koncert u doba korone je otkazan. Da li je postoji mogućnost da ta ideja ponovo bude aktivirana, možda u nekom drugom obliku u odnosu na prvobitno zamišljeni?

 

Ideja stoji i čim budemo mogli da se skupimo u Bigzu, sviraćemo taj lajv. Nismo hteli svako od kuće, to nas smara, a nismo hteli ni da kršimo neka nametnuta pravila i dajemo loš primer drugima.

 

Zašto je aktuelni album dugo bio čuvan od auditivnih receptora javnosti?

 

Nije bilo nikakvog velikog plana oko toga. Mi smo taj album uveliko svirali na koncertima tako da nam se nešto nije žurilo da ga izdamo. U jednom trenutku smo pokrenuli snimanje spotova i bližila se godišnjica tako da smo odlučili da sve to objedinimo.

 

Da li je novi album doneo kompletan imidž Bolesne štenadi, predvođen zrelijim muzičkim rešenjima, uz još tvrđe tekstove, uz konkretizovan vizuelni identitet?

 

Na vizuelnom identitetu smo radili godinama spontano, jer imali smo potrebu da na bini ne izgledamo kao da smo na gajbi. Album jeste doneo tvrđi zvuk i tekstove, ali nismo opterećeni pravcem u kome idemo. Počeli smo da pravimo pesme za četvrti album i čudimo se sami sebi, gde je to otišlo. Može se reći da smo zaokružili jednu celinu i to nam dalje daje slobodu da radimo šta hoćemo.

 

Šta pank danas predstavlja – korektivni faktor društva ili slamku spasa za pojmove stava i neslaganja sa vrednostima koje nas okružuju?

 

Pank je za neke bio i ostao moda. Za mene je, na ličnom nivou, tračak lične slobode da uradim stvari na svoj način i da sam snosim posledice svoga delovanja! Koliko je važan kao životni stav vidim po našoj publici. To su individualci koji na koncerte ne dolaze samo da bi se napili, njima ne možeš da pričaš bajke i prodaješ sranja, ti ljudi misle svojom glavom i kao večita manjina ovde i u svetu uvek će najebati, ali da ne postoje takvi ljudi ovaj svet bi bio totalno jebeno sranje!

 

Koji je najjači efekat koji bi pesme, ali i sama pojava Bolesne štenadi mogli da izazovu u društvu?

 

Društvo je smešna i nesretna žrtva sopstvenih loših izbora. Ništa što mi poručujemo u pesmama ne može izazvati potres u uspavanoj kolektivnoj svesti. Ljudi su se spaljivali na trgovima, pa nikom ništa. Naša pojava i pesme izazivaju nelagodu. Probajte na slavi, u gostima da kažete: E, slušam Bolesnu štenad i videćete reakcije normalnog sveta! Ako našim pesmama nekog nasmejemo ili ga nateramo na razmišljanje, ako mu promenimo raspoloženje bar na trenutak, za mene je to uspeh.

 

Kako su svetleće narukvice dospele među elemente koncerta u Amerikani? Kakav efekat je trebalo da izazovu?

 

Svetleće narukvice su bile tu da ulepšaju ljudima doživljaj kocerta i da interakcija sa bendom bude još zanimljivija. Za ovih deset godina maltretiranja i bezrezervne podrške koju smo dobijali to je najmanje što smo mogli da im pružimo.

To niko da sada nije uradio u Srbiji tako da smo ponosni na činjenicu da smo svojoj publici to prvi omogućili ovde. Ispostavilo se da su svi uživali i verovatno ćemo ih ubaciti u redovniju upotrebu kao braća iz Koldpleja.

Sa kakvim bendovima voliš da delite binu – kompatibilnim po energiji kakvu odašiljete sa iste ili je akcenat na raznolikosti i kvalitetu?

 

Bitno mi je da su ljudi u bendovima gotivni i da se kapiramo. Ne moramo biti slični po stilu niti nas plaši da bi neko mogao da nam bude sličan. Imali smo tu čast da sviramo sa mnogim dobrih bendovima i svi su posebni i sjajni. Ni za jedan od tih bendova ne možete reći da su neka kopija ili da su osredinji.

Jednom smo u Zagrebu imali neku predgrupu koja je oterala i publiku i nas i toliko je to bilo grozno i disharmonično da smo svi zaboravili i kako se zovu i zaboravili sve u vezi tog nastupa, samo je ostao taj osećaj kad se pomene ta svirka, svi u glas kažemo, au, jebote, kako grozan bend. Tako da su čak i oni bili jedinstveni na neki način.

 

Često se misli koje postaviš u obliku statusa na svom profilu na Fejsbuku kasnije mogu pronaći u nekom obliku i u pesmama. Da li je to vid opipavanja primanja ideja kod publike ili samo često ispoljavanje misli?

 

Obično komentarišem kad popizdim, nešto završi na mreži, nešto u pesmama. Vidiš, nisam razmišljao o tome kao o opipavanju publike. Nema opipavanja, sa publikom si oči u oči na koncertu i tu nema spremljenih govora, čitanja sa cedulje i zajebancija, samo iz srca iskreno i na prvu!

 

Kako ste došli na ideju za sijaset zajebancija na račun širokog spektra javnih ličnosti, ali i na svoj, putem Fejsbuk stranice?

 

Kiza Seljak je počeo da pravi te montaže slika poznatih ličnosti i neki presmešan tekst, još pre nego su to postali popularni mimovi. Svi smo umirali od smeha i to je potrajalo do danas. Posle smo Kizi zabranili da objavljuje, jer njegov Paint stil za treći osnovne nikako nije mogao da uhvati korak sa vremenom već nadolazećih super-modernih mimova. Naravno, najbolja je šala na sopstveni račun.

 

Da li ti nedostaje stari koncept Bigza, koji nije bio usmeren samo ka prostorijama za probe i snimanja, i priželjkuješ li neki novi multinamenski prostor za alternativnu scenu?

 

Bilo je dana u Bigzu kada svi bendovi otvore vrata, a posetioci i stranci bi otvorenih usta obilazili šesti i sedmi sprat upadali na probe, plesali, džemovali i pevali sa Novom srpskom scenom.  To su bile čarobne noći, Paklene karaoke utorkom u Zmajevom gnezdu i žurka koja je trajala tri godine. Dobro smo živi. Pa mogu ti reći da mi prija da odem samo na probu i zapalim kući ili do grada, ima mladih nada koje iznajmljuju studio da bi hm… znaš već, ne samo svirali…

 

Evidentno je da podržavaš scenu kao zajednicu, rad i trud bendova, ali i drugih muzičkih radnika. Na čiji rad ljudi treba posebno da obrate pažnju, šta je, po tvom mišljenju, najkvalitetnije što trenutno imamo?

 

Teško da objektivno mogu svedočiti o kvalitetu. Što se tiče bendova koji su već dugo tu, svi sve znamo, ima mnogo kvalitenih muzičara. Što se tiče novih bendova tu je Navy ne obećava iz porodice BIGZ za koje gajim nadu da će nastaviti putem kojim su krenuli i kojim se ređe ide. Sa njima kao da proživljavam početke, sve te slatke muke, odnose u bendu, dileme sa kim biti dobar, a koga oterati u pičku materinu, kako do festivala, kako se obući, kod koga snimati… Momci imaju taj gradski šmek, a ljubav prema muzici je ključna. Dosta novih bendova se pojavilo, nisam sve uspeo da ispratim, ali verujem da će rokenrol živeti još dugo na ovim prostorima, pop je neuništiv.

 

 

Za kraj, pozvao bih te da preporučiš nekoliko autorskih dela u kojima ti uživaš u ovom periodu, a u kojima bi mogli da uživaju i čitaoci.

 

Ovih dana se drogiram sa:

Viagra BoysSports

SlavesCheer up London

21 vekUlica po ulica

Prethodni tekstQuasarborn – A Pill Hard To Swallow (2020)
Naredni tekstGrupa Mašinko objavila novi album!
Pozdrav. Ja sam Jovan, оsnivač, glavni i odgovorni urednik i fotograf portala PRIS, a od nedavno i web dizajner sajta, uz Nikolu Đorđevića. Uz to, do nedavno ponosni učenik Grafičke škole, a od sredine septembra student beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, odsek Kamera. Nakon tri godine postojanja portala, smatram da sam konačno definisao u kom pravcu treba da idemo i odaljio sve one koji su zagađivali ovaj naš virtuelni prostor. Smatram da portal poseduje dobru mladu ekipu koja će u budućnosti iskazati sav svoj potencijal, a cilj je jedinstven - ostaviti u narednim godinama konkretan trag na ovom slabašnom medijskom nebu. Pozivam vas da nas podržite, a i da se pridružite ekipi portala ako smatrate da možete da doprinesete širenju naše priče.