Vizelj, Klotljudi i Proto tip: Elektropionir želi još!

E, pogodi šta se desilo! Zapiši u dnevnik: Vinona je po prvi put stigla na vreme na bus!

Beogradski sajam knjiga – kako sam ušla pomislila sam da ja odavde neću ni izaći, ali i sa tim sam završila na vreme. Nakon sajma našla sam se sa drugarima kod hotela Slavija i polako smo krenuli ka Elektropioniru, ima vremena. U jednom trenutku uočavam da su drugari nestali, da sam potpuno sama i da nemam pojma gde se nalazim. Eh, Beograde. Zašto niko od retkih ljudi koji su se našli na ovim meni nepoznatim ulicama ne zna da me uputi ka ciljanoj lokaciji, zašto niko od pomenutih ispitanika nikad nije ni čuo za Elektropionir i zašto mi sada, kada mi je najpotrebniji, internet ne radi? Šta se dešava?

E da, samo ideš od te cvećare gore, ja sam skejtom tako da sam tu za petnaestak minuta. Samo prati ulicu, naći ćemo se, savetuje Jovan Spasitelj. A ja, glupača, nakon pola sata lutanja setila sam se da bih mogla nekoga da pozovem.
Elektropionir – mesto koje pamtim po jedinoj svirci Samostalnih referenata kojom sam bila razočarana jer je tada odsviran jednocifren broj pesama, no celokupnu situaciju izvukla je dobra atmosfera i popunjen prostor.
Večeras prvi na scenu izlazi beogradski sastav Proto tip. Aktivni su oko 3 do 4 godine, ali su u potpunosti skladni i uvežbani, a i deluje kao da imaju jasnu nameru što se stvaralaštva tiče. Problem se javlja kada dođe do buildupa u pesmama jer on ne bude ispraćen do kraja tako da u trenucima kada bi trebalo da se javi šutka do toga ne dolazi. Relativno mali broj ljudi u Elekropioniru verovatno je dobrim procentom zaslužan za to.

Nakon Proto tipa pesmom Transmission od Joy Divisiona sastav Klotljudi započinje svoj sinoćni nastup. Njihovo stvaralaštvo podseća me na mešavinu Stoogesa i Repetitora, New York Dollsa i Električnog orgazma. Svakako nešto što je potrebno današnjoj sceni. Broj ljudi se povećao tako da je prostor skroz popunjen, a prva šutka desila se tokom poslednje pesme ovog sastava.

Vizelj. Konstantno skakanje, mlataranje kosama, prva šutka tokom pesme Kao Deca, a ona se nastavljala sa  nekoliko uspešnih i manje uspešnih crowdsurfing-a. Ljudi s vremena na vreme izlaze napolje jer je unutra nemoguće disati, a meni je u glavi samo misao kako bih se radije ugušila sad nego propustila i najkraći trenutak ove svirke s obzirom da sam propustila prve 2-3 pesme ovog benda koji će vas oduševiti bilo da slušate pank, metal, rege ili Cecu. Okej, za ovo poslednje nisam sigurna. U svakom slučaju, bilo je primetno da se na svirci nalazilo pod 1: mnogo ljudi; pod 2: mnogo različitih ljudi. Tu je ekipa koja mi pravi društvo pretežno na pank svirkama, ekipa koja se drži starog dobrog rokenrola i svih njegovih oblika, nekoliko njih koji sebe prezentuju kao metalci i nekoliko onih koji u glavnom i ne dolaze na ovakve vrste druženja. Na svirku su došli čak i drugari iz Podgorice!
Primetna je mala komunikacija sa publikom, no ona postoji u vidu povremenog dobacivanja Ajde sad šutka! ili slično. Bez obzira na to, atmosfera je sve vreme u punom sjaju, a povezanost sa onima na bini i ispred nje potpuna. Bar sam ja to tako doživela. Mihailo, koji prati Vizelj duže nego ja i koji mi je pomagao pri pisanju, govori kako je ovaj koncert poseban po tome što su momci po prvi put, od kako zna za njih, ponavljali pesme. Seksualni manijak ponovljen je čak 3 puta, a što se Kadilaka tiče, nisam sigurna za broj.

Vizelj elektropionir 3 23 2018 635

I kraj. Nakon što se završio ovaj spektakl intenzivnih emocija, jedinstvanih tonova, povećane fizičke aktivnosti i gubljenja glasa sve se vratilo na staro. Stara dobro poznata otmena beogradska monotonija sa dozom nostalgije za nekim prošlim vremenima i čežnjom za boljim budućim. I opet vetar i želja da je ova svirka trajala duže, no na saznanje da kod sebe nekim čudom imam trzalicu i setlistu sa svirke raspoloženje mi se malo poboljšava. Oko sada već napuštenog Elektropionira tražim knjige koje sam vukla od Sajma, pozdravljam se sa ljudima i krećemo kući. I opet vetar, opet je hladno. Ah, da je bar još malo duže trajalo…

Ovom prilikom želela bih da se zahvalim Mihailu, Jovanu, Mariji, Aleksandri, Nikoliji i ostalim ljudima a oni će znati i zašto. I naravno, Crnogorcima jer su došli. Takođe, želela bih da poručim onima koji su se našli na bini: nije nam bilo dosta!