Duh folka i mistike u obličju metala

Sinoć je zemunski klub Fest bio poprište događaja vrednog pažnje. Ruski metal bendovi Грай, СатанаКозёл i Welicoruss, u okviru evropske turneje Folk Metal Marathon, posetili su i našu zemlju. Ljubiteljima metala, a latentnim narodnjacima – nadam se da nećete uzeti ovo za uvredu –  tri ruska sastava su priredila neverovatan gušt u vidu višečasovne svirke.

Iako sam želela da ispratim sva tri benda od samog početka do kraja, jer moja ljubav prema Rusima doseže poseban nivo ludila, nisam bila u mogućnosti da to i učinim. U Fest sam došla kada je ruski folk metal sastav СатанаКозёл završio svoj nastup. To me ipak ne sprečava da kažem nešto o samom bendu i njihovom radu. Grupa je oformljena 2003. godine, a iza sebe imaju tri full-length izdanja. Pored folk metala u njihovim pesmama se može prepoznati kombinacija heavy-a i živahne melodije, sa elementima melodic death, te i thrash metala, s vremena na vreme. Zanimljiv glas i veoma dopadljiv način pevanja, Vasilija Kozlova, prilično podseća na Vretha, pevača sastava Finntroll. Premda je bila nedelja veče, klub je bio poprilično pun, stoga ne sumnjam da su momci napravili odličnu atmosferu.

IMG_4887-(Copy) (Copy)

Pauza koja je usledila nakon nastupa СатанаКозёлa je potrajala, jer je celokupna oprema bila menjana. Doduše, možda je potrajalo zbog corpse-painta koji su članovi predstojećeg benda, Welicoruss, izneli u veoma interesantnom stilu. Šalu na stranu, videvši momke iz ovog sibirskog sastava, nisam znala šta da očekujem. Poslednji black metal koncert  na koji sam išla je bio pre više od godinu dana. Welicoruss je davne 2002. godine počeo kao solo projekat gitariste i pevača, Alekseja Boganova, da bi kasnije taj projekat prerastao u bend koji je za veoma kratko vreme pridobio ogromne simpatije ruske publike. Naravno, jedan symphonic black metal sastav nije mogao da očekuje više od tog maksimuma koji je postignut, barem ne na teritoriji Rusije. U želji da svoj rad i ideju prezentuje široj publici Aleksej se preselio u Češku, gde je upoznao sadašnjeg gitaristu, Gojka Marića. Slučajnost? Ne bih rekla! No, da se vratim sinoćnom nastupu.

Čuvši prve tonove instrumentalnog uvoda na samom početku nastupa, shvatila sam da će se pesme ovog benda naći na mojoj plejlisti u što kraćem vremenskom roku. Nakon instrumentala, na binu se popeo pevač, pozdravivši publiku koja je već bila u oduševljenom zanosu. Zanimljivi tekstovi pesama, ispevani na ruskom, za glavne teme imaju motive koji se osim, naravno, Sibira, tiču i filozofije, ezoterije, misterije i mnogih drugih stvari koje vas teraju na razmišljanje. Iako nisam bila oduševljena što su simfonijski elementi puštani na matrici, uspela sam da zanemarim taj deo. Ovi ljudi predstavljaju muzičare i tvoritelje, koji se na bini totalno stapaju sa svojim instrumentima i pesmama. Ako usmerite svu svoju pažnju na njih, njihove pokrete, gestikulaciju, možete shvatiti šta znači osećati muziku. Ne mogu, a da ne pohvalim savršenu ritam sekciju koja je umnogome doprinela energiji koja je vladala u klubu. Bend je prisutnima priredio koncert koji apsolutno nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. A kosa, kosa je letela na sve strane, što na bini, tako i van nje. Ispraćen uz gromke aplauze i ovacije, bend je binu prepustio poslednjoj grupi.

IMG_5233-(Copy) (Copy)

Iako sam na početku bila oduševljena brojem ljudi koji se našao u klubu, jer obično biva drugačije kada su svirke koje se održavaju nedeljom u pitanju, toliko me i razočarala činjenica da se prostor ispraznio pre samog početka nastupa folk metal grupe Грай. Znam, nije trebalo da se nadam da će biti drugačije. Ponovno rasklapanje jedne i montiranje druge opreme, dovelo je do novog čekanja. Da li zbog manjeg broja ljudi, ili zbog nešto lošijeg ozvučenja, atmosfera koja je vladala u klubu nije dosezala onaj nivo ushićenosti koji je bio prisutan dvadeset minuta ranije tokom nastupa Welicorussa. Prisutnima uopšte nije teško palo prelaženje sa simfonijskih black metal tonova na zvuke metala protkanog veselim narodnim notama. Apsolutnom doživljaju razdraganog slovenskog duha, doprinela je vrcava frontmenka Irina Zybina, a njena komunikativnost i ponašanje na sceni su me veoma podsetili na Mašu iz Arkone. Vraćajući se kući, uhvatila sam sebe kako pevušim melodiju pesme Млада koja mi ni dvanaest sati nakon koncerta nije izašla iz glave.

IMG_5406-(Copy) (Copy)

Sveopšti utisak sa jučerašnjeg koncerta se zaista ne može opisati rečima. U pokušaju da to sve što objektivnije pretočim u reči, ostala sam bez teksta i zurila u monitor nekoliko sati.

Na kraju, postavlja se ono večito pitanje: Šta  je to što Srbe i Ruse čini sličnima i zbližava ih? Nije reč o takozvanom pravoslavnom bratstvu, frazama poput onih isti otac, pljunuta majka u kojima dočaravaju opise pojedinaca, čak i naroda? Ne, ovde nije reč ni o ljubavi prema alkoholu, niti u takmičenju ko više može da popije. Mada kada sam se već dohvatila toga, kazaću vam na osnovu ličnog iskustva, nemojte se nikada upustiti u pijančenje s Rusom ako niste u dobroj kondiciji. Ovde govorimo o ljubavi prema narodnoj tradiciji koja se neguje u svim mogućim oblicima, u cilju da se na ovaj ili onaj način očuvaju stari kultovi, te da se provuku teme o zemlji, precima i poreklu.