Buđenje demona – Bullet for my Valentine u DOB-u!

Ni manje ni više nego 10 godina kasnije, tinejdžer u meni, onaj iz srednjoškolskih dana, je konačno dočekao da vidi popularni Bullet. Bullet for my Valentine je tada bio jedan od mojih omiljenih bendova, imala sam čak i majicu, koju sam kasnije poklonila, jer valjda je bilo blam nositi istu na faksu, a sećam se koliko sam bila srećna kada sam je kupila. Već sa prvim vestima o dolasku Bullet-a u Beograd osetila sam nalet euforije koji dugo nisam osetila pri nekoj najavi koncerta u poslednje vreme i odmah sam znala da nema teorije da ovo propustim.

Kao prvo, iskoristiću priliku da se izvinim devojkama iz Nemesis-a, jer sam nažalost propustila njihov nastup. Devojke, ne uzmite mi za zlo, bila sam na poslu, što je česta pojava sa naletom drugih smena i što je razlog zbog kojeg sam mnoge predgrupe propustila u poslednje vreme. Stoga, nemam ništa da kažem vezano za nastup, ali sigurna sam da ste rasturile. U to sam ubeđena. Koliko sam shvatila, nastup je počeo na vreme i završio se kroz nekih pola sata, pošto ja nisam ušla unutra pre 9, a tada je već delovalo da je njihov nastup odavno završen. Iako ne znam kakav je bio sam nastup ovih devojaka, naglasiću da mi je mnogo drago što su baš one otvarale za ovakav koncert i sigurna sam da će im to pomoći u daljoj karijeri.

IMG_2423

Nastup Bullet-a počeo je naglo i na vreme, što je baš prava retkost. Nije bilo vremena za gubljenje. Uvodna numera beše Don’t Need You, što je u mom slučaju prva novija stvar koju sam čula od njih nakon mnogo godina. Kada je izašao spot, pomislila sam da je mnogo, što bi rekao moj mlađi brat, cringe, ali pesma je nekako zarazna, ima pamtljivu melodiju i poprilično jak rif, što me je oduševilo, jer mi se učinilo da su generalno smekšali sa novijim albumima. Nakon te napadne uvodne numere, usledila je Over it, meni nepoznata stvar takođe sa novog albuma Gravity, koji je izašao u junu prošle godine. Posle toga, konačno krenuše rifovi i tonovi jedne od poznatijih stvari iz prošlosti, a u pitanju je Your Betrayal. Do tada je masa već uveliko bila razdragana i ovo nas je samo podstaklo da kolektivno vrištimo još više. Ovo je stvar sa albuma Fever, koji nije ni blizu dobar kao The Poison ili Scream Aim Fire, oba prethodnici, ali je ipak ova stvar možda najbolja na albumu i dobra je za lajv nastupe. Potom, nastavivši u old-school stilu, usledila je 4 Words (To Choke Upon) i tu sam već počela i ja da skačem i osetila sam toliki hype da sam samu sebe iznenadila. Drala sam se uz reči iz ove pesme i pomislila kako ću izgubiti glas ako ovako nastavim. Onda je usledio predah sa još jednom nepoznatijom stvari, Worthless, te sam ovde iskoristila priliku da ugrabim vazduh, u uzbuđenom iščekivanju još jednog hita iz mlađih dana. Ovo je stvar sa albuma Venom, koji je možda i jedini album novijeg veka koji sam preslušavala. Pesma nije loša, ali nije ništa specijalno, mada ima simpa prelaz i pamtljiv refren. Činilo se da je publika ovo ipak ispratila pevanjem, a ja računam da su to mlađe generacije koje su upoznatije sam novim izdanjima ovih Velšana i koji su verovatno i sami trenutno u srednjoj školi. Nastavivši sa promocijom poslednjeg albuma Gravity, sledeća je bila Letting You Go, sporija i iskreno dosadnjikava. Činilo se da niko ne zna ovu pesmu, sem možda nekolicine u prvim redovima, a budući da sam bila daleko iza neverovatne gužve nisam baš bila skroz u toku. Nakon nje dobismo The Last Fight. Ova numera je više kao himna i odlično se uklopila u koncertni nastup. Pored spomenute Your Betrayal, ovo je po meni jedina druga stvar koja je dobra na albumu Fever. Taman kada je opet bio potreban kratki predah, usledio je zaista odličan drum solo tokom kojeg sam zaključila da se bubanj baš odlično čuje i generalno svi instrumenti, a iskoristiću ovo da kažem kako sam oduševljena sviračkim mogućnostima ovog sastava i da skrenem pažnju svim hejterima ovog pravca da su oni zaista odlični muzičari, zvuče tačno i potkovano i uživo, maltene apsolutno isto kao na snimku.

IMG_2862

Kada je Matt najavio sledeću stvar Scream Air Fire publika je, uključujući i mene, doslovce pala u trans. Počela je ludačka šutka i energija koja je ispunila Amerikanu pretila je da eksplodira. Ovo je njihova možda najžešća stvar za koju znam u njihovoj karijeri i garantuje šutke na lajv nastupima. Potom dobismo još jednu numeru sa novog albuma, Piece of Me i No Way Out sa albuma Venom koju koliko-toliko znam, a koje su opet nama starijima dale oduška za predah, što je bilo odlično, pošto sledeća pesma koja je usledila beše Suffocating Under Words of Sorrow (What Can I Do). To je bio momenat kada sam definitvno odrala grlo i počela da prolivam pivo po sebi od skakanja. Kao bis, koji baš i nije delovao kao bis, došla je stvar na koju su svi sekli vene kada je izašla i koja je defintivno najpoznatija pesma ovog sastava i među onima koji ne slušaju Bullet for my Valentine. U pitanju je Tears Don’t Fall i, možda mi nećete verovati, ali toj pesmi dugujem današnji bol u vratu, jer sam besomučno headbang-ovala iako ova pesma važi za kao neku baladu, mada nije. Ako u tom trenutku publika nije bila u delirijumu, onda ne znam na kojoj pesmi bi bila, ali definitivno je jedva bilo moguće doći do vazduha, a kladim se da nisam bila jedina koja je bila mokra od znoja u tom trenutku. Kao šlag na tortu, za kraj je izvedena Waking the Demon koja takođe važi za jednu od jačih numera u njihovoj karijeri. Međutim, tada se nastup naglo prekinuo i posle kratkog pozdravljanja sa publikom, bend nestade sa scene. Niko od nas nije verovao da je koncertu došao kraj i svi smo nepomično stajali iščekujuči povratak benda na binu, međutim to se nije desilo i svetla se konačno upališe kao znak za fajront, u slučaju da još nekome nije bilo jasno da je to-to. To je najveća zamerka koju imam, ali koliko videh po internetu, ovakav je nastup bend izveo i u drugim gradovima na ovoj turneji, te nismo samo mi bili zakinuti. Meni je ipak krivo što nije trajalo duže za barem još 2-3 pesme, pošto je koncert bio odličan. Atmosfera je prštala od energije i ludila, bend je bio spreman da rasturi i rasturio je, a publika je rasturila još više. Sala je bila prepuna i sada samo čekam da vidim koje ime će uspeti da rasproda karte i ovako napuni Amerikanu u narednih par meseci. Ja ovo dugo nisam videla.

IMG_3109

Prethodni tekstBullet for my Valentine, Nemesis @ Dom omladine Beograda, 3.4.2019.
Naredni tekstBend KIKA objavio prvi album, promocija u Elektropioniru!
Moje ime je Bojana Prašović. Odrasla sam u Beogradu, gde živim i radim i danas. Moja pasija je slušanje alternativne muzike, sa akcentom na ekstremnom metalu. Kako sam odrasla u kućnoj atmosferi gde se nije ni slušalo ništa drugo, sem dobre muzike (mama je klan Maiden, dok je ćale više klan Priest, a Metallica im je, pored mnoštva drugih bendova, zajednička ljubav), pa onda možete zaključiti zašto i kako sam počela da slušam metal. Postala sam deo ovog finog tima, jer od malena gajim ljubav prema muzici, iako nikada nisam imala afiniteta da zapravo naučim da sviram neki instrument i tako doprinesem muzičkoj zajednici. Stoga sam zaključila da je izgleda jedini način da pišem o istoj. Od fakulteta sam završila Filološki, smer Skandinavistika (glavni jezik- norveški). Većina mojih omiljenih bendova potiče iz Skandinavije, te to i nije mnogo čudno. Moji izveštaji su uglavnom bazirani na ekstremnijem i mračnijem muzičkom ukusu, te slabo od mene možete očekivati izveštaje sa, recimo, punk ili reggae događaja. Kako mi nažalost obaveze ne dozvoljavaju drugačije, uglavnom sam PRISutna samo na beogradskim svirkama i događajima.