Bratsko druženje na MTA Final Show-u u Elektropioniru

Padne kiša u Beogradu i prevoz načisto zamre. Ovo je kratka, ali jasna uvertira u to zašto sam kasnila na početak ovog događaja, a možda je i zbog proteklih protesta. Samim tim, propustila sam nažalost nastup momaka koji su otvorili ovo veče, a u pitanju je sastav Violent Chapter koji vrlo vešto spajaju metal i hardkor, a i scena im odlično čuči, budući da na bini uvek imaju pozamašnu dozu energije. U svoju odbranu ću izjaviti da sam imala sreće da ove momke već gledam i slušam uživo, te nije previše tragično, ali mi je opet krivo jer su zaslužili da ih čujem opet. Momci, ovim putem veliko izvinite, biće sigurno neke nove prilike za ponovne susrete.

Ušla sam, učinilo mi se, taman pred nastup narednog benda, a to je bio sastav Blankfile. Ipak, prošlo je nekih petnaestak minuta pre nego što su konačno istupili na scenu. Blankfile je takođe beogradski metalkor sastav, a koji je ove godine napunio jubilarnih 10 godina na sceni i ovim show-om verovatno lepo zaokružio i priveo godinu kraju. Svirka je otpočela novom numerom Jak na rečima, slab na delu, a istu poruku je frontmen srdačno uputio i publici, zamolivši nas tako da nikako ne budemo takvi likovi. Ovime je, barem mi se činilo, otpočeta ludnica koja se odigravala ispred bine. Iskreno, nisam baš imala najbolji uvid u prava zbivanja, kao ni u realan broj ljudi ispred iste kako sam bila podaleko, ali činilo mi se da je odziv onih najbližih bini bio prihvatljiv. Kažem prihvatljiv, pošto sam generalno razočarana brojčanim stanjem publike ove večeri u Elektropioniru, budući da je bila subota, a pred sobom smo imali kvalitetan događaj koji su sačinjavala čak tri benda, fino reklamiran već duže vreme i sa bratskom atmosferom koja obećava, a definitivno ima i šta da ponudi. No, šta je tu je, možda neki naredni put dorastemo izazovu i pružimo malo obimniju i jaču podršku. Ono što me jeste sa druge strane obradovalo je to što je nemali broj ljudi nosio majicu sa natpisom i logoom benda, time pokazujući da ovi momci imaju svoju probranu armiju fanova i takve stvari će mi uvek biti mile srcu, jer pokazuju odanost i strast konačno malo i prema domaćoj andergraund sceni, što je, priznaćete, retkost. Retki su oni koji šetaju okolo sa majicama domaćih sastava i to je prava šteta. Stoga je to onako baš lep prizor kada stignete na svirku, a ono tamo ljudi koji su tu u pravo vreme na pravom mestu, dajući vetar u leđa ljudima koju su tog momenta na bini i tu zbog njih. Bend je održao energičan i kvalitetan nastup, a ja ću sigurno nastaviti da ih pratim. Kako sam imala prilike da ih slušam po prvi put, sa sobom nosim pozitivne utiske.

FOTO Daniela Radojković
FOTO Daniela Radojković

Nakon četrdesetak minuta itekako kvalitetnog programa, a kroz još nekih petnaest minuta pauze između, štafetu je preuzeo makedonski metalkor/hardkor sastav Hardfaced. Braća iz Ohrida, koji iza sebe imaju 3 studijska albuma i značajan broj nastupa u Srbiji od ranije, ovog decembra rešili su da obnove gradivo, pa su nakon uspešne svirke u Kragujevcu od pre neke večeri, ponovo posetili i Beograd. Uprkos mlakom odzivu, bend je bio dobar i meni se njihov zvuk poprilično svideo. Ponovo se obraćam iz perspektive nekoga ko ih je iste večeri premijerno slušao i, eto, ponovo ću dati preporuku. Izgleda da je jasno zašto je Hardfaced popularan kod kuće, a još jasnije zašto se i našoj andergraund publici sviđa. Ko je bio tu imao je uvid i sam, u to sam sigurna. Atmosfera je bila pozitivna i prava ortačka, od samog početka, odnosno od kako sam ušla u klub, te je bilo vidno da će takva i ostati do kraja. Mi neki smo se nažalost razbežali na autobuse, ali pretpostavljam da je ista atmosfera prenešena u klub Ego, gde je bio zakazan afterparty.

Primorana sam da još jednom skrenem pažnju na mlakušnu sliku jedne subote u klubu u strogom centru grada, a koji je sada već poznat po odličnim svirkama i događajima, te sam malko u rebusu šta su mogući razlozi za slabiji odziv, ali uvek ostavljamo prostora za iskupljenje nekom narednom prilikom. Barem bi tako trebalo.

Prethodni tekstDrink or Die i Kamene kare: Jebe nam se za Pravila, 21. vek, Sećanja, ma ovo veče – za sve!
Naredni tekstPRIS Toxic Weekend festival, dan drugi @ Apolo dvorana, 8.12.2018.
Moje ime je Bojana Prašović. Odrasla sam u Beogradu, gde živim i radim i danas. Moja pasija je slušanje alternativne muzike, sa akcentom na ekstremnom metalu. Kako sam odrasla u kućnoj atmosferi gde se nije ni slušalo ništa drugo, sem dobre muzike (mama je klan Maiden, dok je ćale više klan Priest, a Metallica im je, pored mnoštva drugih bendova, zajednička ljubav), pa onda možete zaključiti zašto i kako sam počela da slušam metal. Postala sam deo ovog finog tima, jer od malena gajim ljubav prema muzici, iako nikada nisam imala afiniteta da zapravo naučim da sviram neki instrument i tako doprinesem muzičkoj zajednici. Stoga sam zaključila da je izgleda jedini način da pišem o istoj. Od fakulteta sam završila Filološki, smer Skandinavistika (glavni jezik- norveški). Većina mojih omiljenih bendova potiče iz Skandinavije, te to i nije mnogo čudno. Moji izveštaji su uglavnom bazirani na ekstremnijem i mračnijem muzičkom ukusu, te slabo od mene možete očekivati izveštaje sa, recimo, punk ili reggae događaja. Kako mi nažalost obaveze ne dozvoljavaju drugačije, uglavnom sam PRISutna samo na beogradskim svirkama i događajima.