Alternativni kotao u decembarskoj noći

Nije preporučljivo hodati po gradu dok je napolju minus, naročito ne nekome ko preferira provođenje vremena napolju umesto u prostoru nekog lokala. U Crnoj Kući sam ispratio čitavu lepezu žanrovski različitih muzičara, a večeras sam se opet uputio u Vojvode Bojovića 13, da ispratim još tri izvođača, čiju sam muziku po prvi put, od kako idem na koncerte, slušao uživo.
Oko pola 10, prvi bend koji zauzima scenu je mlad predstavnik moglo bi se reći, gotovo izumrlog žanra, Aza Guilla. Iako u osnovi nu-metal, vuku dosta uticaja iz stonera, otvarajući nastup Eyesburnovom All Right, na moje veoma prijatno iznenađenje. Nakon uvodne obrade, ređaju se autorske pesme, prožete odsečnim gitarskim rifovima i rapcore uticajima u vokalu Stefana Vučinića, u Novom Sadu poznatijem kao Vučka. Potpuno uživljen u nastup, svaku pesmu ispraća energičnim pokretima na bini, dok smenjujući clean i growl deonice, uz nekoliko interesantnih vokalnih melodija, održava dinamiku i drži pažnju publike, koja za vreme njihovog nastupa popunjava nešto vise od polovine kapaciteta CK13. Ono što privlači pažnju kod ovog benda su bubnjevi. Snažnim, glasnim, preciznim i povrh svega kreativnim sviranjem, bubnjar Boris Ždero na svakom prelazu skreće pažnju na sebe i zajedno sa Vučkom čini osnovu atraktivnosti ovog sastava. U poređenju sa njima dvojicom, ostatak benda deluje pomalo stidljivo i povučeno, što nipošto ne umanjuje njihovu muzičku sposobnost. Mišljenja o nu-metalu su definitivno podeljena, međutim svakako je osvežavajuće videti jedan ovakav bend na sceni, i biće interesantno videti šta imaju da ponude u budućnosti.

Nakon kraće pauze, kantautorka Dojo se penje na binu. Mlada kantautorka iz Novog sada, čija muzika predstavlja suštu suprotnost onome što smo imali prilike da čujemo pre, a i posle nje. Duple pedale i distorziju je zamenila devojka, potpuno sama na sceni, sa gitarom i nekoliko efekata u pozadini. Dok se prostor polako puni, melanholija počinje da diktira atmosferu koncerta, hipnotišućom gitarskom podlogom za po stilu lenj, ali veoma osećajan vokal, koji čini osnovu Dunjinog, kako je Dojo-ino pravo ime, stvaralaštva. Iako prisustvujući potpuno drugačijem nastupu od prethodnog, publika, koja polako kreće da ppopunjava prostor, pomno prati dešavanje na bini, svako doživljavajući muziku na svoj način, stvarajući različite kadrove i scene u glavi, kako i dolikuje atmosferičnom i sinematičnom nastupu poput ovog. Iako nije moj tip muzike, kvalitet se jasno vidi u svakom taktu. Nakon odsviranih svojih 45 minuta, Dunja pozdravlja publiku a headliner, Dreddup, se polako priprema za još jedan nastup u svojoj karijeri, koja traje skoro dve decenije.

Prvo što se moglo primetiti kod Dreddupa, je da njihova muzika nije za svakoga. Daleko od toga da je to loša stvar, prosto bih razumeo ljude koje bi odbila mračna industrial elektronika propraćena grotesktnim i provokativnim scenama koje pušta projektor na video-bim iza benda. Međutim, taj karakterističan industrial massacre pristup održava Dreddup već devetnaest godina. Sa novim bubnjarem, usvirani, odmah kreću snažno i ne posustaju, predvođeni frontmenom Mihajlom Obrenovim, koji, osim najavljivanja novih pesama, ne komunicira previše sa publikom. Iskreno, nisu me preterano oduševili dok sam preslušavao pesme kod kuće. Međutim, tokom live nastupa nisam ni pomišljao na odlazak iz Crne Kuće. Jesam osećao umor, kao verovatno i petnaestak drugih ljudi koji su polako napuštali prostor kako je nastup odmicao, dok su, u suprotnosti sa njima, oni okupljeni oko bine postajali energičniji kako se setlista bližila dnu. Posle odsvirane poslednje pesme, Mihajlo je najavio nešto specijalno. U tom trenutku sa razglasa je puštena akustična kompozicija a basista Gemini je sišao sa bine, izvadio i pokazao prsten devojci koja se nalazila u publici.
Naravno, rekla je da.