Nadimač – Besnilo (2017)

Iako mnoge ljude, zapravo, smara da slusaju priču o tome kako je muzika danas dotakla svoje dno, zarad pravde i istine se to opet mora istaći. Ali, naravno, postoje izuzeci uvek i svugde, pa tako i u priči s muzikom. Ispred mene se nalazi delo napravljeno kao totalna suprotnost današnjem nakaradnom sistemu vrednosti, koje otvoreno pljuje u facu i iz sve snage šamara isti.

Nadimač je poveo, po peti put, svojevrsni rat protiv najvećih, najgadnijih i najfatalnijih bolesti ljudske vrste, kapitalizma i novog svetskog poretka uopšteno. Ideološki, dobijamo wake up call u vezi sa metastazom sopstvene vrste, a muzički dobijamo jedan od malobrojnih iskrenih i istinskih entiteta u muzici, urađen onako kako rokenrol i treba da se radi. Zlokobno, prepuno bola i negativnih emocija. Ovaj put na albumu možemo čuti novinu u zvuku ovog benda – akustične gitare.

Intro pod imenom Uvod u besnilo se sastoji se iz kratkog monologa koji nas u startu hvata za kragnu i podiže od zemlje sa konstatacijom da ako izvadimo glavu iz dupeta ne gubimo ništa osim okova. Prva pesma posle introa je Palikuća, koja započinje haos na sličan način kao što je Stakleni zidovi klanice otvorila prošli album. Za njom se ređaju Jednom nogom u gradu, koju smo imali prilike da čujemo kao singl koji najavljuje album, Kapitalizam je kanibalizam, Revolucija u izlogu i one sprovode mlevenje lobanje, baš onako kako smo navikli i očekivali od ovog benda.

Na red dolazi pesma koja privlači pažnju pre svega svojim naslovom, a onda uvodom i tekstom. U podrumu žute kuće govori o jednom od najtežih i najkrvavijih zlodela ikad sprovedenih na ovim prostorima, otimanju i trgovini organima kidnapovanih ljudi. Intro pesme je zapravo govor čoveka koji je operisao u žutoj kući, spojen sa melodijom dobro poznate dečije pesme. Zbog svega spomenutog, ovo je možda vrhunac mraka i jeze ovog benda, i teško da će ga ikad nadmašiti. A usudio bih se da kažem da im je, osim toga, ovo i jedna od najboljih pesama u diskografiji.

Još jedan od groznijih i brutalnijih momenata je Analni ovčar, priča o tome koliko se u tradiciji ukorenilo da ljudi budu nemoćne ovce kojima treba harizmatični vođa. Treba spomenuti i još jednu jezivu priču, Prvi put sa kevom na šemu, koja nam u facu pljuje istinu o zdravstvu koje postoji da bi ljudi bili što bolesniji, pa su onda prinuđeni da koriste alternativne i uglavnom ilegalne metode lečenja. Zemlja povraća je muzički najagresivniji momenat albuma. Pesma počinje disonancama koje stvaraju ježenje kože, kao kad neko grebe noktima po školskoj tabli, da bi potom krenuo brutalan rif koji razara i ukopava slušaoca na mestu. Rođen u ofsajdu (Nesportski dan), Crna štampa i Bez ograda, bez barijera su tanji i slabiji momenti albuma, ali i uprkos tome ne narušavaju njegov kvalitet.

Muzički, ovaj album je nešto slabiji nego njegov prethodnik, najviše zbog činjenice da suštinski nije doneo ništa preterano sveže, osim oređenih detalja. Tekstualno se svakako otišlo dalje i direktnije nego ikada i to je za svaku pohvalu. Ali, uprkos svemu tome, ovo izdanje Nadimača će svakako doneti veliki užitak i zadovoljstvo onima koji vole ovaj bend.

nadimac_-_besnilo