Sepultura – Machine Messiah (2017)

Poslednje dve i po godine su se povampirili pioniri žanra sa novim albumima. Na veliku žalost, dobar deo tih izdanja je u najboljem slučaju osrednje. Meni ispred nosa se nalazi izdanje benda za koji, bez obzira na kvalitet, mnogo ljudi danas nema lep vokabular iz razloga što su patološki zaljubljeni u dvojicu bivših članova. Postoji mnogo dokaza o tome kako su automatizam i isključivost loši u muzici, a ovaj album bi vrlo lako mogao da, zbog navedenih ljudskih osobina, bude još jedna kolateralna šteta u katalogu najvećeg i najboljeg brazilskog benda.

Album otvara naslovna pesma Machine Messiah i ona nam donosi nekoliko stvari koje su potpuno atipične za ovaj bend. Prva polovina pesme je totalno baladna i atmosfera je prilicno progerska, a Green je ceo taj prvi deo otpevao čistim glasom. Ova pesma je totalna svežina u katalogu benda, koliko zbog činjenice da je u pitanju nešto novo, toliko i zbog činjenice da zvuči prilično inspirisano i puno života. Sledeća pesma je I am the enemy, koju smo imali prilike da čujemo kao singl koji je najavio album. Žestoka HC punk razbijačina sa maestralnim solima Andreasa Kissera, bez sekunde praznog hoda raznosi sve pred sobom. Nakon nje sledi Phantom self, takođe singl koji smo imali prilike da čujemo pre izlaska albuma. Stilski prilično vuče na Fear Factory, ali se u ovoj pesmi čak mogu čuti i deonice koje svira gudački kvartet, a to je još jedna novina.

Slobodno se može reći da Greenov vokal nikad nije bio moćniji i agresivniji, iako će Cavalera fanovi to osporiti (i to bez argumenata). Green je po godinama provedenim u bendu već davno prevazišao Cavaleru, a i pored toga je doneo novi, ne toliko drugačiji identitet od onog koji se do sad ustalio. Nakon toliko godina je uspeo da se izbori da bude prihvaćen kao vokal i zaštitno lice, bar u očima i ušima onih ljudi koji iskreno gaje ljubav prema entitetu koji se zove Sepultura.

Još jedan od najinteresentnijih momenata albuma je instrumental Iceberg dances, koji vodi slušaoca u prog vode. Pored klasičnih prog elemenata, pojavljuju se i jazz i latino elementi, a sasvim tiho u pozadini u jednom delu se mogu čuti i klavijature.

Na albumu se osim svega ovoga nalazi i nešto s čim sigurno većina ljudi poistovećuje ime Sepultura. U pitanju su dve thrash metal pesme, Silent violence i Vandals nest. Prva nije u klasičnom thrash maniru, sadrži i neke momente koji podsećaju na Death i Pestilence sa početka devedesetih, sa dodatkom čistih vokala. Druga kao da je nastavak onoga što je rađeno na Arise albumu, samo naprednije i savremenije.

Album zatvara Cyber god, možda najslabija pesma na izdanju. Sama po sebi je dobra, ali joj fali direktnosti i zbog toga nije idealna da zatvori album.

Produkcija albuma je prilično moderna, ali je i dalje sve slušljivo, za razliku od većine stvari koje izlaze poslednjih nekoliko godina. Najbolja stvar u vezi sa ovim albumom je savršen balans po svim pitanjima. Ničega previše, ničega premalo, i to ostavlja utisak kompaktne, slušljive, celine. Bend je napredovao tokom svih ovih godina, ali nisu izgubili svoje osnovne karakteristike i to je ono zbog čega su iznad mnogih svojih kolega.

Ovaj album je još jedan od dokaza da se itekako može dalje bez kreativno, svirački i moralno otupelih osnivača, koji su iz totalno sebičnih i glupih razloga napustili bend. I ne samo što može da se postoji bez njih, nego može i da se napravi dobra muzika. Trenutno se u bendu nalazi Eloy Casagrande, možda najbolji mladi metal bubnjar na svetu, koji se savršeno uklopio u njegovu suštinu, a istovremeno doneo i novine i napredak. Ovo je album za ljude koji iskreno vole ovaj bend i koji slušaju muziku bez predrasuda, pristrasnosti i patološke zaljubljenosti. Ovim drugima teško da će da se svidi. A i ne mora, jer ovo izdanje nije namenjeno duhovnoj sirotinji i onima koji su ograničeni.

Cover