Panic! At The Disco – Pray For The Wicked (2018)

BANER SITE novi datum

Usled besomučnog preslušavanja novog Panic! At The Disco albuma u danima pre i posle njegovog objavljivanja, razvio sam teoriju da je on ništa drugo nego soundtrack jedne mnogo dobre žurke. Možda je to sve samo u mojoj glavi, ali pokušaću rečima da predstavim viziju koja mi se prikaže tokom slušanja Pray For The Wicked. To je ona žurka, jedna u životu, koja se nikada ne ponovi. Zbog koje vam se osmeh ne skine sa lica tokom čitave večeri. Identična osećanja se dešavaju i tokom slušanja ove ploče.

Dobra žurka mora da krene žestoko ili to nije to, a tako je i sa ovim albumom. Otvara ga (Fuck A) Silver Lining i kreće ludilo, jebeno zavodljiv ritam, ubitačno dobar refren, a pesma vas pokreće, ne možete da sedite i da je slušate. Kako se žurka nastavlja, a već ste popili par pića, pa dođu neke nedoumice, jave se neke sumnje, ali shvatite da je ova noć za vas i otkačite se, pomahnitala Say Amen (Saturday Night) ostavlja takav utisak na ovom albumu. Kada piće već počinje da vas hvata, onda uleti onaj period kada ste bespotrebno iskreni i morate da otvorite dušu nekome. Brendon Urie je otvorio svoju dušu i napisao Hey Look Ma, I Made It. Ipak shvatate, na žurci ste i život je kratak za kajanja, očekivanja su prevelika i odlepite uz nešto kao što je High Hopes. Znate kada na žurkama neko pusti stvar koju obično ne slušate, ali tada ste već u nekom drugom stanju i onda vam neodoljivo prija, upravo to je Roaring 20s na Pray For The Wicked. Ja ne umem da plešem, ne znam nikog ko ume, ali kada to hoću da radim onda niko ne može da me spreči da plešem kao da mi život od toga zavisi, savršeno praktična za tu priliku Dancing’s Not a Crime. Ima i onih što na žurkama dođu da smaraju i budu pametni, a na nas gledaju kao da smo One of the Drunks. Kad se stvari baš zahuktaju, negde iza ponoći, tada je sve ili ništa, to su trenuci koji se pamte čitav život. Momenti, koje kada vam ih neko sutra prepriča jer ih se sami ne sećate ne možete, a da ne kažete: ne verujem; to je ludilo zvano The Overpass na ovoj ploči. King of the Clouds predstavlja onaj deo pred kraj kada normalni ljudi već kreću kući, a ti to ne želiš, hoćeš da ovo veče traje večno. Poslednji pokušaj da održiš žurku aktivnom, kao što je pesma Old Fashioned, deluje ti kao da ćeš da uspeš, ali uzalud, jutro je sve bliže. Muzika je ugašena, neki spavaju, drugi sakupljaju lom, a tebi je u glavi haos, ali je sve toliko mirno i prijatno da možeš samo da pevaš nešto lagano kao Dying in LA.

Brendon Urie je dete sedamdesetih i to se izuzetno čuje na Pray for the Wicked. Ovaj moderan pop album je drugačiji od svega što je aktuelno na toj sceni. Posle izdanja kao što je bilo Death of a Bachelor koje je bilo prekretnica Panic! karijere, bilo je neophodno smisliti nešto što će da ga nadmaši. Pray for the Wicked je apsolutni naslednik tog zvuka, ali veoma drugačiji album. Da li je žurka samo u mojoj glavi dok ga slušam ili ne, ocenite sami!

Baner Bombarder Prisoner

panic at the disco