Dimmu Borgir – Eonian (2018)

Nakon predugačkih, ni manje ni više nego 8 godina čekanja, najpoznatiji, a mnogi bi rekli i najkomercijalniji, symphonic black metal bend Dimmu Borgir snimio je, i 4. maja izbacio preko izdavačke kuće Nuclear Blast, novi studijski album pod nazivom Eonian.

Ovo je njihov 10. studijski album za 25 godina postojanja, a mnogi su već izneli svoje mišljenje u kome navode kako je ovaj norveški bend nazadovao ili postao previše mlak u skladu sa žanrom koji je ranije negovao. Međutim, kao dugogodišnji fan, a verujte mi da sam baš prava fangirl što se njih tiče, ljubav prema ovom bendu mi ne dozvoljava da na ovaj album gledam preterano kritički. Bend je i sam izneo u raznim intervjuima snimljenim u poslednje vreme upravo radi promocije i najave ovog izdanja, kako se ni oni sami nikada nisu klasifikovali kao striktno black metal bend koji zatucano prati putanju i stvara samo u okvirima koje ovaj žanr diktira. Što se mene tiče, to je za pohvalu. Plivamo u moru istovetnih bendova koji 30-40 godina sviraju jedno-te isto. Nekako tu fali diverzije, eksperimentisanja, sazrevanja, ideja. Dimmu Borgir je pokazao da je sazreo i da su okviri u kojima su ranije svoju muziku stvarali, sada za njih postali preuski. Zar je loše da neki sastav prosto preraste svoju muziku, ili u ovom slučaju ideologiju? Svi znamo zbog čega je blek metal ozloglašen. On možda jeste privlačno mračan i old-school i sve što uz to ide, ali zar ne bismo bili realni kada bismo s vremena na vreme to preispitivali? Ovaj žanr je jedno veliko crno more u kome u isto vreme ima podjednako loših i nekvalitetnih bendova koliko ima vanserijskih. Za mene Dimmu spada u ovu drugu grupu i uvek će. Oni stvaraju savršeni balans između sirovog i agresivnog black metala-a, karakterističnog za vreme u kojem je nastao, odnosno za ’90-e, i simfonijske, epske opere koja komotno može da prođe kao filmska muzika (ovde se već radi o novijim albumima snimljenih tokom novog milenijuma). Već početkom 2000-ih, počeli su da pokazuju progres u svom stvaralaštvu i nekako bili ispred svog vremena.

Ali, da ne tupim dalje mnogo, hajde da ukratko prođemo kroz album. On se sastoji od 10 numera, i kao što su preostali osnivači Shagrath i Silenoz najavili, bavi se tematikom iluzije vremena i večnosti i ima filozofski koncept. Kao što rekoh, progres, zar ne? Dakle, prve dve numere The Unveiling i Interdimensional Summit, jako podsećaju na prethodni album Abrahadabra, snimljen 2010. godine, što su i sami članovi potvrdili. Naime, ova potonja, za koju je izbačen i zvanični spot 23. februara, i jeste nastala još 2012. godine, zbog čega i ima vajb već poznatog, za njih novog, stila. Bombastična je i ima lako pamtljivu melodiju. Abrahadabra možda i nije za svačiji ukus, obzirom na to da je fokus više na operskim deonicama i preterano melodičnim momentima, ali je zato i lak za slušanje. Sledeća numera nosi naziv Ætheric i moj je favorit na albumu. U isto vreme je i headbangerska i podseća na neke stare stvari, kao da je nastavak albuma Enthrone Darkness Triumphant iz 1997. što je, složićemo se, odličan album, a sam bend je za nju izjavio kako je bila jako zahtevna za snimanje. Sledeća je Council of Wolves and Snakes, koja je neočekivano iznenađenje i pravo osveženje na albumu. Za nju je takođe izašao zvanični spot 30. marta. Bend se na ovoj numeri koristio trikom kucanog bubnja koji su sami komponovali uz dodatke pravog, kako bi napravili vikinšku atmosferu i dodali joj taj shamanic vibe. Pesma je dosta, da se tako izrazim, termički obrađena, ali to je ono što joj daje šarm, a mene vraća u period albuma Stormblåst iz 1996 godine. The Empyrian Phoenix je osmišljena tako da dobijemo osećaj divljine, šume i polja, okruženim planinama. Silenoz je za nju naveo da je usko povezana sa prirodom. Lightbringer je još jedan favorit na albumu. Neobična je i ima moćan rif koji teče kroz celu pesmu, podseća na stvari sa Puritanical Euphoric Misanthropia albuma iz 2001. ili brutalno dobrog Death Cult Armaggedon izdanja iz 2006. godine, a nastala je tako što su Silenoz i Galder osmislili pesmu bukvalno u hodu, takoreći improvizacijom tokom jedne od proba. I Am Sovereign je mračna i manje melodična od ostalih, a rekla bih da neguje priču i zvuk sa izvanrednog albuma In Sorte Diaboli iz 2007. Archaic Correspondence nastavlja istim tempom, još više podsećajući na prethodno navedeni album, a prema rečima Shagratha, ova pesma je prva kompletirana u procesu snimanja, a nju nosi nepravilan ritam bubnja koji itekako zvuči kao stari Dimmu, tako da eto trećeg favorita. Pretposlednja, Alpha Aeon Omega parira prethodnim dvema pesmama, dok ujedno uspeva da zvuči još sirovije i brže. Za kraj, nekako tipično za njih, dobismo instrumental Rite of Passage, koji zaokružuje priču i pravi je melem za uši. Na momente sam zaista neodlučna da li su njihovi instrumentali savršeniji od ostalih, celovitijih pesama, tako da ću se za to odlučiti nekom drugom prilikom.

Sve u svemu, ovo je kupus-salata cele njihove karijere obzirom na to da su pesme različitih karaktera, ali je to ujedno i omaž sopstvenom, šarenolikom radu starom sad već četvrt veka. Ako ipak ne volite novi Dimmu, onda barem bacite uvo na gorepomenuti instrumental i čik probajte da se ne naježite. Mislim da ni mnogi filmski kompozitori ne bi mogli ovako nešto lepo da napišu. Produkciju albuma potpisuje Jens Bogren (Opeth, Katatonia, Arch Enemy, Moonspell, Ihsahn), što objašnjava kristalno jasno savršenstvo od zvuka na ovom izdanju.

Prethodni tekstMortal Kombat objavili novi singl i spot, sutra promocija Antievrovizije!
Naredni tekstAlice In Chains se vraćaju novom pesmom!
Moje ime je Bojana Prašović. Odrasla sam u Beogradu, gde živim i radim i danas. Moja pasija je slušanje alternativne muzike, sa akcentom na ekstremnom metalu. Kako sam odrasla u kućnoj atmosferi gde se nije ni slušalo ništa drugo, sem dobre muzike (mama je klan Maiden, dok je ćale više klan Priest, a Metallica im je, pored mnoštva drugih bendova, zajednička ljubav), pa onda možete zaključiti zašto i kako sam počela da slušam metal. Postala sam deo ovog finog tima, jer od malena gajim ljubav prema muzici, iako nikada nisam imala afiniteta da zapravo naučim da sviram neki instrument i tako doprinesem muzičkoj zajednici. Stoga sam zaključila da je izgleda jedini način da pišem o istoj. Od fakulteta sam završila Filološki, smer Skandinavistika (glavni jezik- norveški). Većina mojih omiljenih bendova potiče iz Skandinavije, te to i nije mnogo čudno. Moji izveštaji su uglavnom bazirani na ekstremnijem i mračnijem muzičkom ukusu, te slabo od mene možete očekivati izveštaje sa, recimo, punk ili reggae događaja. Kako mi nažalost obaveze ne dozvoljavaju drugačije, uglavnom sam PRISutna samo na beogradskim svirkama i događajima.