Centurion – Centurion (2019)

Nema gore frustracije od čekanja nečega, pogotovo ako prođe toliko vremena da to što se čeka postane apstraktnije nego ikada. Ispred mene se konačno nalazi delo za koje smo svi koji smo ga čekali na kraju pomislili da je u pitanju nešto nepojmljivo i apstraktno. Delo u čije su pojavljivanje mnogi na kraju i izgubili nadu. Posle petogodišnje torture od strane vremena, najzad se ostvarilo, ali je došlo kao udarac macolom u glavu iz sve snage. Samo tako je i moglo, a kako i zašto, saznaćete u sledećim redovima.
Prvi album Centuriona su mnogi od nas čekali kao bolesnik u bolnici koji čeka da bude izlečen. Bolesnik koji na izlečenje čeka 5 godina. Naš doktor Centurion je imao mnogo neprilika pri pristupanju izlečenju bolesnika u vidu odlaska članova benda u sred snimanja, a i sam poduhvat je bio jako ambiciozan. Ambiciozan do te mere da to većina ljudi na ovim prostorima to ne može da pojmi. Album počinje introm pod nazivom 6. april 1941. Kreću zvona i sirene za uzbunu propraćeni majstorski uklopljenim klin deonicama i solažom, a onda nam spiker saopštava da je Kraljevina Jugoslavija od danas zvanično pod ratnom opsadom. Nadovezuje se dobro poznat hit pod imenom Odmazda, koji govori o bombardovanju Kraljevine Jugoslavije i početku rata na njenoj teritoriji i pilota koji su branili njeno nebo protiv višestruko jačeg neprijatelja. Jednostavna, ali muzički jako efektna pesma od koje je nemoguće da se srce ne popne u grlo. Tome doprinosi i tekst koji je napisan tako da slušalac počne da oseća kao da je na licu mesta, da on upravlja avionom i da svojim životom brani nebo svoje domovine dok mu krv ključa. Nakon nje dolaze Ruka sudbine i Hodočasnik, većini ljudi dobro poznate pesme prepune motivacionih poruka i pozitivnih emocija koje slušaoca ohrabruju i daju nadu u život i sve što on sa sobom donosi. Preporučujem slušanje dotičnih pesama u životno teškim momentima, ozdravljenje je zagarantovano.
Momenat od kojeg najviše zastaje dah je Janjičar, potresna priča o dvojici braće koji su zaratili međusobno, jedan na strani svoje dedovine, a drugi na strani agresora ne znajući svoje korene. Već na prve tonove srce prestaje da radi i penje se u grlo, dok emotivna gitarska deonica priča priču o vekovnoj patnji i stvara klaustrofobiju i nelagodu kod slušaoca koje dodatno oslikavaju ženski glasovi u pozadini. Razorni rif kreće da melje, a vokali svojim emocijama proizvode neviđenu patnju onoga ko sluša. Kao da se cela priča odigrava pred očima onoga ko je njoj izložen. Muzički pesma predstavlja najbolji mogući primer kombinacije etno zvuka i metala, kojom ovaj bend tako vešto vlada, samo što je to najbolje iskalio upravo u ovoj pesmi. Bez ustezanja se može reći da je u pitanju najambicioznija i najveća pesma ikada napisana u domaćem metalu. Najviše je u nju uloženo kako emocija, tako i autorskog i sviračkog znanja i veštine.

Nakon Janjičara, na red dolazi Asistolija, koja muzički delom odudara od onoga što smo navikli da čujemo od ovog benda. Iako i ona ima etno motiv u središnjem delu, glavni rif i strofe su bazirane na bluzu. Još jedan epski momenat ovog albuma je Čistilište. Ne toliko kompleksna kao Janjičar, ali ništa manje dobra i emotivna od njega. Dilema o najdubljim osećanjima čoveka vezanim za razna verska i moralna pitanja je i muzički savršeno oslikana u vidu smenjivanja vokala pevača Miloša Marijanovića i gitariste, osnivača i autora benda Đorđa Lukovića, kao i u smenjivanju prijatnih i pomalo džezerskih gitarskih klin deonica i s namerom neprijatnih rifova koji udruženi napadaju nervni sistem slušaoca. Po svemu sudeći, živimo u vremenu lažnih proroka koji truju ljude na sve moguće načine i čine ih pokornim duhovnim bogaljima nesposobnim da se izbore sa istinskim agresorima koji se hrane patnjom cele ljudske vrste.

Ovaj bend je priču o tome uobličio u pesmu Pomračenje uma, koja nudi objašnjenje o trovanju svesti onima koji žele da čuju. Iako je u pitanju vrlo klišeizirana tematika, u ovom slučaju ne postoji ništa ljigavo i otrcano, jer je tekst realizovan poetski na vrlo visokom nivou. Album zatvara instrumentalni autro Beskonačnost. U pitanju je instrumental prepun setnih melodija, a u jednom momentu se pojavljuje čak i parafraza uvodne melodije s početka albuma, ovaj put u drugom tonalitetu i umesto gitare je izvode bek vokali. Ovom numerom je emotivno putovanje zaokruženo u celinu. Produkciju potpisuje Luka Matković, kojem je ovo ubedljivo najkompleksniji rad do sada. Sve je kristalno čisto i jasno i vrlo ugodno za slušanje, a malo ko se može pohvaliti sa mnogo elemenata u zvuku, a da sve to bude ukusno i izbalansirano. Jedina zamerka se može uputiti na prilično suv vokal i na određene prateće vokale koji su u momentima glasniji nego glavni vokal, ali to je verovatno već do ličnog ukusa slušaoca i do namere izvođača.

Sve u svemu, nije se uzalud čekalo 5 godina na duševnu hranu koju ovaj album predstavlja. On će zasigurno ostati kao izdanje koje će se mnogo slušati u godinama koje nadolaze, zato što ove pesme donose priče u kojima svi možemo da se pronađemo jer ih već uveliko živimo. Uz to se nadamo i da nećemo ovoliko godina čekati i na sledeće izdanje ovog benda, jer nam je ono preko potrebno.