Alice In Chains – Rainier Fog (2018)

Nemojte da se iznenadite ako prilikom slušanja novog Alice In Chains albuma Rainier Fog upadnete u depresivno stanje i počnu da vas more mračne misli kako je svet sranje, a život nema smisla. Možda se ofarbate u crno i počnete da nosite naočare za sunce noću jer vam se slažu sa bojom odeće i kose. Ali, ako pratite njihov rad poslednjih godina, onda ste već navikli na ove mračne i turobne melodije koje nazivamo njihovim pesmama.

Ovo je šesti studijski album benda Alice In Chains, treći u postavi sa pevačem Williem DuVall, koji je grunge zamenila teškim sludge – stoner rifovima koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Rainier Fog je možda i najteži u dosadašnjoj diskografiji benda, ali u potpunosti očekivan posle izdanja kakva su bila The Devil Put Dinosaurs Here i Black Gives Way to Blue pre njega. Najveći problem ovog materijala je što nema trunke entuzijazma u ovim pesmama. Rainier Fog nije loš album, ali teško je pronaći razlog da se sluša intenzivno kao što je to bio slučaj sa ostalim izdanjima ovog benda, mislim na prva tri. Ako ne možete da kažete da ste njihov fan, onda ovaj album teško da će u vama da probudi neka nova osećanja, dok za one koji vole ovakav zvuk ovo će biti pravi pogodak. Sam album je ispunjen neizmerno teškim numerama koje presecaju sasvim običnim rock pesmama, a to se baš ne uklapa najbolje. Od ovih teških izdvajaju se The One You Know koja vas vozi u beskraj gitarskim rifom od kog vas zaboli glava. Mora da se spomene i hitična Drone koja je u nekom heavy stoner blues fazonu, koji zapravo ima smisla. Sa druge strane našle su se baladična Maybe sa country prizvukom koji bi mogao da se uporedi sa Jar of Flies periodom benda, a kao totalni promašaj je Fly koja više deluje kao da je iz Nickleback repertoara. Sa deset pesama u preko pedeset minuta neizbežno je došlo do nepotrebnih ponavljanja refrena, rifova i strofa. Najbolji primer je balada All I Am koja bi bila i najbolja na ovoj ploči da nije bespotrebno produžena na čitavih sedam minuta.

Kao i na prethodna dva albuma, i ovaj je izgrađen sa prosviravanjem već poznatih deonica na kojima su stekli reputaciju najtežeg benda grunge pokreta. Svakim novim preslušavanjem gubi se interes za ovaj materijal jer je sve što su Alice In Chains imali da kažu, rečeno već odavno. Kao što je napisao Neil Young u svojoj pesmi Hey Hey My My – bolje je izgoreti nego izbledeti – a čini mi se da Alice In Chains svakim novim albumom sve više i više blede.

Alice in chains Rainer Fog