Kulturna milicija trenira strogoću – Priča o Bijelom dugmetu

Priča se u poslednje vreme o nekim koncertima Bijelog Dugmeta. U principu, ne pratim šta rade Brega i drugari (iako mi je to uvek bio jedan od omiljenih domaćih bendova), pa mi je ovo delovalo kao grom iz vedra neba. Najavljen je jedan koncert, koji je ubrzo i rasprodat. Najavljen je i drugi, pa je otišao i on. A onda je zakazan i treći. Nisam znao šta da mislim, ali sam znao da je u pitanju nešto veliko. Samo se postavlja pitanje da li je to bila velika dobra i pozitivna stvar, ili još jedna velika Bregina prevara?

Tih dana sam imao neke druge obaveze (npr. klupska svirka i meet&greet sa čovekom koji je na neki način odgovoran za to što sam ja ovde, ali o tome nekom drugom prilikom), zato i nisam mogao da prisustvujem ni jednom od tih koncerata. Ali pošto nisam imao mira, seo sam za kompjuter, ušao na YouTube i odlučio da pogledam o čemu se tu radi. I, naravno, ispostavilo se da je prevara. Video sam, zapravo, neki tribute to Bijelo Dugme performed by Goran Bregović, Alen Islamović, Mladen Vojičić Tifa and Orchestra for weddings and funerals.

img_2835-copy
Bjelo dugme @ Kombank arena, novembar 2016

U redu, poznata je činjenica da se Bregi već dugo vremena jebe za rokenrol. Ostvario se čovek u drugom žanru, dobio mnogo veće priznanje i zaradio mnogo veće pare. Čak je i pričao kako više nikada neće izaći na binu kao rok gitarista. I onda se 2005. godine desi turneja Sarajevo, Zagreb, Beograd, pa i ove godine ovo.  U redu, baja je željan para, a mrzi ga da se potrudi da istera stvar kako treba. Smisao perfektnog biznisa leži u tome da se uloži što manje, a da se dobije što više. To je batica i uradio. Potrošio neku siću za ovaj svoj orkestar (jer bi ga garant skuplje izašlo da plati Milića Vukašinovića ili Điđija Jankelića za bubanj, Vladu Pravdića za klavijature i Zorana Redžića za bas). Doveo je dva vokala koji su tezgaroši i kojima realno svaka para znači, pa je i njih nekako podmirio. Sad je red na najbitnija pitanja u celoj ovoj priči: Gde je Bebek? Zašto nema čoveka koji je otpevao najveći deo diskografije ovog benda? Čuju se okolo priče da Brega nije hteo da ga plati koliko treba, da Bebek nije zainteresovan za narodnjačku verziju Dugmeta. Ko zna šta je istinito, ali više nije ni bitno. Bitne su neke druge stvari.

Bijelo Dugme je b(r)end uz koji je odraslo nekoliko generacija, a ko zna koliko će ih još odrasti (bar pojedinci kojima današnja pop i alternativna kultura nisu potpuno isprale mozak). Oni su muzika uz koje su se hiljade (ako ne i milioni) zaljubljivali, napijali, patili, zajebavali, pravili decu i slično. Nema ko neće zapevati Ružica si bila ili A i ti me iznevjeri kad se napije kao svinja jer je ostavljen, a onda malo kasnije smuvati novu uz taktove Lošeg vina ili Sve će to mila moja. Klinci i dalje uče da sviraju gitaru i da pevaju upravo uz njihove pesme, sviraju i pevaju po parkovima i žurkama, a to je samo još jedan od dokaza koliko je ovaj bend vanvremenski i veliki.

Sledeća stvar zbog koje su bitni je ta što su pokazali da ne treba odstraniti domaći melos da bi bio urban. Spojili su poeziju Duška Trifunovića, zvukove i stilove Zeppelina i Purple-a sa balkanskim melosom i time napravili fuziju koja je u isto vreme prijemčiva koliko ljudima sa sela, toliko i građanima iz urbanih krugova. Svi znamo koliko ljudi na ovim prostorima pate od kompleksa i imaju veliku tendenciju da nipodaštavaju i pljuju nešto što je domaće i što ima tradicionalne elemente, misleći da će tako biti urbaniji , pametniji, obrazovaniji ili šta već. Tadašnja intelektualna elita je Bregovića i ekipu gledala sa gađenjem i sa visine misleći da su mnogo iznad bosanskih brđana, da im se neosnovano daje pažnja i slično. Ali, da li je Dugme krivo što su dotični bili nesposobni da se približe običnom narodu, koji sam po sebi ne razume preterano kompleksne stvari, što je i logično, jer nisu svi istih kapaciteta, niti imaju svi mogućnost da budu preterano obrazovani i sofisticirani. Iz kog razloga se prostiji i jednostavniji ljudi gledaju kao manje vredni i manje dobri?

Većina današnjih rokera i metalaca, koji bi po nekoj logici trebali da budu obrazovani ljudi širokih shvatanja, prezire ovaj bend jer to nije dovoljno intelektualno i urbano za njih. Ali zato svi vole irski rok i pank, kao i nordijski i ruski folk metal i to im je do jaja. A niko ne pravi pitanje ni za orijentalni melos, koji je u rokenrolu zastupljen skoro isto koliko i bluz koreni, ako ne i više. Super je kad to urade Gary Moore (koji je potpisniku ovih redova jedan od omiljenih gitarista i autora u životu), Korpiklaani, Turisas i Arkona, a seljački je i bedno kad to uradi Bijelo Dugme. Ovo je još jedan od niza dokaza licemerja i kompleksa domaće publike.  Zadnjih godina se mnogo priča o Bregi i Dugmetu kao osnivačima turbo folka, smeća koje je nanelo teške rane moralu i psihi ovog naroda tokom poslednjih 30 godina. Svako sa dve zdrave ganglije u glavi će shvatiti da je ta priča totalna glupost, jer postoji vidljiva razlika između čistog narodnog elementa i izveštačenog azijatskog koncentrata. Svojim stavom i imidžom su doprineli početku pravog rokenrola na ovim prostorima i u isto vreme omogućili početak muzičke industrije u bivšoj nam državi. Izgledali su drugačije od ostalih, zvučali su drugačije od ostalih kolega i, što je najbitnije, ponašali su se drugačije od ostatka scene i tako skrenuli pažnju na sebe i počeli da sviraju pune stadione i da prodaju milione ploča, sve ono što gorespomenutim intelektualcima nije nikada pošlo za rukom.

img_3021-copy
Bjelo dugme @ Kombank arena, novembar 2016

Usudili su se da budu provokativniji i slobodniji od ostalih, i tako postali voljeni od strane tadašnje omladine koja je želela nešto novo i nešto svoje umesto onoga što su njihovi matorci voleli i mislili da je dobro. Možda najprovokativniji element ovog benda su bili njihovi omoti na početku karijere, koji su sadržali lepo oblikovane ženske sise ispod teksas jakne (omot prvenca), ruka koja hvata deo ženske zadnjice (Šta bi dao da si na mom mjestu), usne u seksualnom zanosu (Eto! Baš hoću). Brega se vodio dobrim starim nepisanim marketinškim zakonom koji glasi SEKS PRODAJE PROIZVOD. Koliko su mladi bili oduševljeni i impresionirani, toliko su matorci bili zgoženi. Zar to nije smisao rokenrola?

Naravno, osim kulturnog značaja postoji i politički. Osamdesetih godina je, kao što svi znamo, politička situacija počela da se menja kako u svetu, tako i kod nas. Paralelno sa politikom se menja i situacija u bendu. Bebek, navoljeniji i najbitniji član, napušta bend. Kasnije se ispostavilo da je to učinio zbog Breginog naginjanja ka političkim vodama koji se tiču ideje jugoslovenstva, kojih Bebek nije pobornik. Taj raskol između njih je nekako i bio logičan, jer Bebek, doduše tek od skoro javno, vuče na hrvatski nacionalizam (otišao je toliko daleko da je pevao sa Tompsonom u Čavoglavama), a Brega je dete iz mešovitog braka Hrvata i Srpkinje koji za ženu ima muslimanku. S obzirom na to da je separatizam u Jugi počeo da bude kritičan u to vreme, verovatno je tada iz državnog vrha stiglo neko naređenje da bend koji je jedan od simbola jugoslovenskog društva i kulture mora nešto da uradi za očuvanje države i jedinstva u narodu. Našli su novog pevača, ovog putа srpske nacionalnosti. U pitanju je, tada vrlo mlad, Mladen Vojičić Tifa, oko čijih vokalnih sposobnosti su i dan danas strogo podeljena mišljenja. Snimaju album koji nosi naziv po imenu benda, a na omot stavljaju Predićevu Kosovku devojku. Album otvara himna Hej, Sloveni, i tako je konačno postalo jasno da se država uključila u ovaj projekat.

img_2910-copy
Bjelo dugme @ Kombank arena, novembar 2016

Posle samo godinu dana, Tifa odlazi (ili biva izbačen) iz benda. Na njegovo mesto dolazi Alen Islamović iz Divljih Jagoda. Izlazi album pod imenom Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo. Brega je želeo da se na istom albumu nađu ljudi koji su bili proglašeni državnim neprijateljima (Vice Vukov da peva, a Mića Popović da uradi omot albuma) i narodni heroj (Svetozar Tempo Vukmanović), ali to nije moglo da se ostvari, zato što im je UDBA visila nad glavom, pa su morali da odustanu od te ideje. Intro albuma je bila partizanska pesma Padaj silo i nepravdo, a za njom je usledila i naslovna pesma, koja poziva na ujedinjenje naroda. Ispostavilo se da je sledeći album njihov poslednji. Ćiribiribela je bila najveća provokacija do sad. Naslovna pesma je govorila o potencijalnom ratu (koji je stvarno i počeo 3 godine kasnije), i imala je za zadatak da na suptilan način odvrati ljude od istog. Đurđevdan je bio jedna od spornih pesama na albumu, pogotovo zbog spota u kojem su trebala da se pojavljuju četnička obeležja. Najspornija tačka albuma je bila pesma Lijepa naša, u kojoj su spojene istoimena hrvatska himna i srpska pesma Tamo daleko. Tad su već na koncertima počele da se pojavljuju nacionalističke reakcije i sa srpske i sa hrvatske strane. Đurđevdan i Lijepa naša su bile izviždane i publika ih je gađala. Turneja je prekinuta nekoliko datuma pred kraj.

Raspao se savez komunista, raspalo se Bijelo Dugme. Bio je rat na koji su nas Dugmići upozoravali godinama, bilo je genocida i sranja. Mržnja i strah traju i dan danas i ne izgleda kao da će se uskoro prekinuti. Svako sedi klaustrofobičan u svoja četiri zida, broji siću po džepu da vidi `oće li biti za `leba danas, gleda rijaliti programe i truje se fabrikovanim verbalnim prolivom po novinama.  Kultura nam metastazira već dugo i, sudeći po svemu, uskoro će kraj. Ali, kad god pričam sa nekim iz bilo koje današnje banana države, kad god neko spomene Dugme, zapeva se neka od pesama i samo što ne krenu suze radosnice.

Ovaj bend je jedna od retkih stvari koja ima neku nevidljivu snagu da poveže i stavi na jedno mesto svu mladu i staru sirotinju koja se mrzi zbog tuđih interesa. Jedina grupica ljudi koja ne radi protiv nas i koja se trudi da nas ujedini, bar na kratko. Najavljeno je da će ova krnja verzija Dugmića nastupiti 30. decembra ispred Skupštine. Jeste Brega lopov i prevarant, Tifa ne može da peva više ništa, Alen prešao u narodnjake. Sve to stoji, ali mislim da postoji dovoljno razloga da se ode tamo i da se uživa. Ovo nikada nije bio bend koji slušamo i gledamo da bismo komentarisali kvalitet sviranja, pevanja, aranžmana ili čega već, tako da ni ne treba mnogo misliti o tome. Jedino što je potrebno je da se hormon sreće pokrene bar na kratko i da se dobije nešto malo pozitivne energije u ovom stanju odumiranja duha. Valja se nekad podsetiti kako je to biti srećan.