Zlotvori u Izazovu: Dva brata i eto rata

Nikada nisi slušala Zlotvore? Pa to nije baš za pohvalu! Trebalo bi…

Odlučila sam da poslušam Kostin predlog i da sinoć posetim vršački London pub, u nadi da će ovaj mladi lokalni bend ovde okupiti kliku ljudi. Od prethodne svirke na koju sam otišla prošlo je tačno dve godine, tada je 12. marta 2020. Masni tiganj svirao u beogradskom Problemu. Od tog trenutka je, bar po mom mišljenju, za andergraund sve krenulo nizbrdo. Bili smo primorani da dane provedemo zatvoreni u kućama, nije bilo nikakvih dešavanja, a ja sam stekla utisak da se više nikada nećemo razbuditi i razmrdati. Upravo zbog toga sinoć nisam imala velika očekivanja, mada sada mi se čini da su se ljudi uvukli u udobnost svojih domova samo kako bi iz njih izašli spremni kada konačno dobiju priliku da ugledaju svetlost dana. Kako bilo, ovi momci su sinoć delovali prilično spremno.

Svirka je počela u 23 časa uz pesmu We like it dead. Momci su nekako nagurani na malenu binu, ali manjak prostora im, čini mi se, nije stvarao probleme. Kao što sam spomenula, nisam se nadala velikom broju ljudi, ali je bogami Izazov sinoć bio pun, te je bio pravi izazov proći kroz masu.

Bend nije mnogo pričao između pesama, sve je bilo uskladjeno, bez preteranih monologa, ali sa druge strane nije manjkalo interakcije sa publikom, što je dovelo do toga da steknem utisak da je Izazov sinoć ispunila jedna velika alternativna, i poprilično glasna, porodica. U nekim trenucima vokal nije bio sasvim razumljiv, ali to je skroz u redu, s obzirom na to da nisam najbolje upoznata sa pesmama benda.
Pored odličnog vokala u čijem glasu nisam osetila tragove umora, iako se Kosta nakon svirke žalio na svoj umoran glas, izdvojila bih trenutak kada su se svi stišali, pa je moguće bilo čuti samo Đorđa za bubnjevima, čija mi je solo deonica osvojila srce. Sreću mi je pomutila samo činjenica da nisam uspela da zabeležim kvalitetnije fotke bubnjara, pošto sam bila zakucana za stepenice, sa kojih nisam smela da se pomeram jer se inače ne bih izvukla živa sa svirke.

Još jedna stvar koja mi je osvojila srce bila je obrada pesme Sailin’ on, najdražeg mi benda Bad Brains. Veče je kulminiralo tokom kavera I Wanna Be Your Dog, i tokom pesme Oči u magli. Kako se bližio kraj, pevač je posvetio poznatu Die, Die My Darling svojoj dragoj, koja je bila u njegovoj neposrednoj blizini. Bilo je nečeg poetskog u čitavoj toj priči. U iskušenju sam da kažem u pravom smislu te reči, što se obično kaže nakon nekog popularnog izraza.

 

Taman kada su se spremali da odu, glasovi negodovanja izmolili su bis. Momci se vraćaju na scenu, izvode Halloween od Misfitsa, nakon čega se svirka nažalost zaista završava.

Nakon svirke uspela sam da prozborim koju sa muzičarima i, mada mi to nije dopušteno da znam, ipak ću izneti da sam zapazila simpatični antagonizam između članova koji se povremeno prepiru oko toga ko je za šta zaslužan. Rečeno mi je da nikako ne smem da ih pitam ko je vođa benda kako bismo izbegli rat. Pričamo o utiscima sa svirke, misli se utapaju u pivu i polako tonemo u noć.

I tu se maglimo…