Vuk samotnjak među gargojlima

Sinoć je publika imala priliku da po četvrti put, dve godine nakon poslednjeg nastupa, ponovo sluša čoveka koji je bio neiscrpna inspiracija kultnim sastavima kao što su Nirvana i Alice in Chains, koji je svirao u bendovima Queens Of The Stone Age i Screeming Trees, sarađivao u sa mnogim kultnim muzičarima na projektima kao što je Mad Season i uspeo da izgradi zavidnu solo karijeru. Takođe, od Marka Lanegana se nije ni očekivalo da ima neke obične pregrupe, te je kompletno veče bilo veoma interesantno.

Kada je sat otkucao pola devet, na binu je izašao LYENN, basista Laneganovog benda. On se po senzibilitetu definitivno više uklapao u ono što slušaju poštovaoci Laneganovog rada, što nije ni čudo jer svira i učestvuje u kreativnom radu s njim. Repetativne i minimalističke gitarske deonice učinile tu da se u ovom nastupu sve vrti oko pomalo krhkog, prilično emotivnog vokala Frederica Lyenna Jacquesa, ali i bile odlična podloga za isti, koja ga je dodatno isticala. LYENN je za pola sata svog nastupa izazvao prilično dobre reakcije ne tako malobrojne publike.

IMG_1807-(Copy) (Copy)

Joe Cardamone je definitivno iz potpuno drugačijeg filma. Kada je LYENN otišao sa bine, na platnu koje se nalazilo iza njega je započela projekcija kratkog filma. Iz samog filma moglo je da se zaključi da je Cardamoneov fazon avangarda i konceptualna umetnost. U to nije bilo sumnje. Bilo je samo pitanje kakav će publika zvuk da čuje nakon završetka filma kojim dominira zapaljeni krst, Cardamone koji odlazi na čitanje tarot karata i klanja se pred nagom devojkom glave obojene u crno, a tela oblivenim krvlju, čija bi se pojava mogla protumačiti kao obličje satanističkog ili božanstva neke druge vrste. Tokom celog filma se od basa tresao svaki organ u telu, a to je nastavljeno i tokom nastupa ovog muzičara. Sve pesme imaju sličnu hard bass matricu, deo pesama veoma podseća na Mansonov industijal, na momente duboki vokali podsećaju na senzibilitet kakav imaju Lanegan ili Cave. hedna reč mi je konstantno bila na umu kad je u pitanju jegova muzika — da je halucinogena. Vizuelni deo je bio veoma bitan deo ovog nastupa. Sve vreme su na platnu prikazivane prateće projekcije, a sam Cardamone je kao izvučen iz dubina Tumblra. Iako sam na bini, sve vreme je bio u svom liku — zalizane plave kose, u bomber jakni sa ružama i zlatnim kajlama, u veoma neprirodnom, nakrivljenom stavu. Samopouzdanja mu defnitivno nije falilo, kao ni još ljudi na bini koji bi mu čuvali leđa — bili mu podrška. Tokom njegovog nastupa se desio ispad, kada je neko iz publike dao sebi za pravo da mu vikne Fuck off, you piece of shit, we want Mark Lanegan! Kada je lik ućutkan, ostao je u sali i do kraja koncerta odmahivao rukom. Zašto je bio problem izaći ispred i sačekati da nastup prođe, kao što su uradili svi oni kojima se nastup nije svideo? Sa takvim ponašanjem nas kao publike, niko od muzičara ne treba da dođe u Beograd. Cardamone nije pokazao da je čuo ovo dobacivanje, iako je siguran da jeste, a svaku pesmu nakon toga publika je ispratila uz ovacije.

IMG_1926-(Copy) (Copy)

Nakon oko pola sata pauze, na binu je izašao Mark Lanegan sa svojim bendom i koncert otpočeo pesmom Death’s Head Tattoo, koja se nalazi na algumu Gargoyle, u okviru čije promocije se ovaj muzičar vratio u Srbiju. Nakon toga je ovacijama ispraćena svima dobro poznata numera The Gravedigger’s Song. Iako je prvi deo koncerta preetežno bio u znaku ovog albuma, najveći broj pesama koje su se našle na setlisti potiču sa albuma Blues Funeral.

Ono što mi je prvo zapalo za oko kada je izašao na binu je to da je Lanegan ovog puta bio u mnogo boljem stanju nego pre dve godine. Njegov fazon je da bude statičan i da ne komunicira previše sa publikom i to je skroz okej, jer kroz pesme kaže sve što treba da kaže, ali ovog puta je držao stalak za mikrofon i reagovao na ritam svojih pesama, dok je 2015. godine stalak držao njega i izgledalo je kao da neće doživeti kraj koncerta. Iako je i onda zvučao perfektno kao i sada, ipak preferiram ovu verziju.

Već tokom jedne ot prvih pesama, Hit The City, na bini se pojavila Laneganova dugogodišnja devojka Shelley Brien, sa kojom je snimio ovu pesmu, a koja najpoznatija po saradnji sa Laneganom u periodu albuma Bubblegum. Van saradnji sa njim ona se ne pojavljuje preterano, što je prava šteta jer zaista ima divan glas, koji je u kombinaciji sa Laneganovim dubokim pevanjem zvučao veoma dobro. Ona se tokom koncerta više puta penjala na binu kako bi pevala bek vokale u različitim pesmama.

Takođe, za razliku od prošlog koncerta koji je savršeno dočarao tu atmosferu njegovih laganijih pesama i stanja u koje nas one uvlače, ovog puta je dobar deo pesama koje su u originalu veoma spore ubrzan i daleko ritmičniji. Bio je po malo čutan taj osećaj kada slušate pesmu koja bi vas inače bacila u neki osećaj koji vas guta poput crne rupe, a sada uz nju možete da đuskate. Ali to što je drugačije, ne znači da je nužno loše. Sve ove izvedbe zvučale su veoma dobro, a kombinacija bržih i sporijih pesama nije dozvoljavala publici da se uspava.

Drugi deo koncerta odlikovala je kombinacija pesama sa pretposlednjeg albuma Phantom Radio i, sada već trinaest godina starog, albuma Bubblegum, poput Harvest Home, Floor Of The Ocean, Come To Me i Metamphetamine Blues. Iako nije lako provaliti kada je Lanegan raspoložen jer se njegov ozbiljni izraz lica ne menja, veoma je lako videti kada nije raspoložen, što se pokazalo njegovim negodovanjem da ima previše svetla na bini.

Redovan deo koncerta završen je nakon sedamnaest pesama, posle čega se na binu vratio gitarista laneganovog pratećeg benda, Jeff Fielder, kojem su se pridružili Mark i Shelley i zajedno otpevali pesmu One Way Street. Nakon nje usledile su još Bombed i Blues For D. Lanegan koncerte na ovoj turneji završava pesmama grupe Joy Division, najčešće kultnom Love Will Tear Us Appart, ali je beogradska publika umesto nje imala priliku da čuje pesmu Dead Souls, koja se u ovaj koncert uklopila možda i bolje nego što bi to bio slučaj sa Love Will Tears Us Appart.

IMG_1974-(Copy) (Copy)

Kao i prethodnog puta, Lanegan je nakon koncerta izašao u hol DOB-a kako bi potpisivao ploče, knjige ili šta mu već ko donese. Ne bih to baš nazvala druženjem sa fanovima, jer više od promrmljanog pozdrava i potpisa od ovog čoveka ne možete da dobijete. Kao da sve  što ima da kaže kaže kroz svoju muziku i nakon toga mu je izuzetno naporno da kaže bilo šta. Ali, ne zameram. Sam postupak izlaska među publiku je vredan poštovanja. S druge strane, Shelley je jedna izuzetno prijatna i pričljiva osoba i ona je bila ta koja je na neki način vodila ovaj meet & greet.

Bila je ovo sjajna prilika da ovog vrsnog muzičara još jednom vidimo u prisnoj atmosferi Amerikane. Mislim da ne bi bio ovoliko dobar osećaj kada bismo ga slušali po nekim arenama, iako je definitivno zaslužio da toliki broj ljudi dođe da ga čuje. Bilo je za očekivati da i predgrupe budu drugačije, nešto na šta na ovim prostorima nismo navikli. Sve u svemu, bio je ovo jedan dobro organizovam i realizovan događaj, a uživanje u muzici bilo je neizbežno.