Scorpionsi u Areni: Veliki spektakl metalne škorpije

Baner promo event

Uzastopni naleti adrenalina, koža koja se ježi na prvi rif i svaki drugi vrisak, osećaj da prisustvujete nečemu vanvremenskom, dok vas jak zvuk u kombinaciji sa svetlosnim efektima pomera iz ležišta. Ako je to kriterijum za dobar provod, onda sa pravom mogu reći da je sinoćni koncert Scorpionsa u Štark Areni bio jedan od najboljih kojima sam ikad prisustvovala. Fantastična petorka vremešnih rokera potpuno je opravdala svoju višedecenijsku slavu. Domaća publika je napokon dočekala velikane ovog hard rock/metal žanra u okviru turneje Crazy World, nakon otkazanih koncerata iz 2007. i decembra prošle godine.

Majstorski su svu tu euforiju ispratile i još više podstakle Divlje jagode, pojavivši se na bini u 20 časova kao predgrupa. Počeli su onim po čemu su prepoznatljivi. Pesma Motori sa istoimenog albuma iz 1982. godine, ma koliko mišljenja bila podeljena, izazvala je talas ovacija. Publika koja je postajala iz minuta u minut sve brojnija, horski je pratila i Šejlu, dok je prvi pravi nalet energije došao sa pesmom Let na drugi svet. Inače, Divlje jagode su ove godine uleteli u četrdesetu godinu postojanja. Zato je gost iznenađenja bio vokal iz prve postave, Toni Janković, koji nikada zapravo nije prestajao da sarađuje sa članovima benda. Malo drugačijih vokalnih mogućnosti od onih sa početka karijere, dok je izvodio Jedina moja sa prvog albuma Divlje jagode iz 1978. godine, ali i dalje emotivno, pokrenuo je Toni masu. Tako ga je ona glasno pratila, a u jednom delu i odmenila u sledećoj- Krivo je more. Tih trideset pet minuta nastupa domaćih hard rokera bio je efektan i snažan uvod u nastup zvezda večeri. Divlje jagode završile su sa Divljim jagodama.

24862277_10154875302872373_684888431017229114_n

Napetost je bila snažna do 21 čas, kada se očekivao početak hard rock/metal spektakla. Sve dok se samo nekoliko minuta od najavljenog vremena nije podigla tamna zavesa sa logoom benda i Arenom odjeknuo prvi rif. Zadržavana energija se rasula na sve strane, što vriscima, što skokovima i kačenjem na zaštitne ograde. Scorpionsi su počeli sa Going Out With a Bang i Make It Real, gde su se beogradskoj publici već na samom početku pokazali u svom punom svetlu. Klaus Meine, vidno raspoložen, poželeo je dobrodošlicu, izvinio se za otkazani koncert u decembru i na srpskom jeziku upitao- Kako ste? Odgvor je usledio iste sekunde- glasno i kao u ekstazi. Uz pesmu The Zoo na nekoliko trenutaka se scena ispraznila, dok su sa publikom ostali samo gitarista Rudolf Schenker i bubnjar Mikkey Dee. Iako je već na pragu osme decenije, Schenker više podseća na nekog zrelog tinejdžera, dok se u iscepanim farmerkama, plavom kosom i svojim neobičnim stilom energično kreće sa jednog kraja bine na drugi. Izgleda da je originalnost njegov moto u nastupima- gitara iz koje kulja beli dim i ostavlja trag za sobom nije ostala nezapažena. Kada se ostatak benda vratio na scenu i pošto je Klaus Meine podelio palice veselo koketirajući sa publikom, usledio je miks od tri numere- Top of the Bill, Steamrock Fever, Speedy’s Coming, Catch Your Train. Posle snažnog bloka, izvedene su nešto laganije i široj publici poznate Send Me an Angel i Wind of Change, sa albuma Crazy World iz 1990. A da su Scorpionsi kraljevi spektakla ukazalo je više momenata. S pravom se može reći da je vrhunac konecrta bio trenutak u kome Mikkey Dee, najmlađi član, izvodi sedmominutni solo na bubnjevima dok se platfroma na kojoj je smešten odvaja od tla, podsećajući na lansiranje spejs- šatla. Sa veoma dobro osmišljenim svetlosnim efektima i animacijama na ekranu koje su pratile svaki udarac palice ovog virtuoza, sticao se utisak da prisustvujete nečem stvarno posebnom.
Numera planirana za kraj nastupa bila je Big City Nights, sa albuma Love at the First Sting iz 1984. Očekivano, publika je htela još. Dozivali su Scorpionse aplauzima i lupanjem nogama o pod koje je izazvalo efekat blagog zemljotresa. A na bisu Still Loving You i Rock You Like a Hurricane. Koncert je počeo, trajao i završio se jednako energično- sa svih strana odjekivalo je glasno vrištanje, toliko glasno da ste mogli da čujete kako ljudima oko vas u nekom momentu pucaju glasovi. Posle sat i po vremena nastupa napustili su binu, neskromno podelivši ostatak palica i trzalica, u svom velikom stilu.

Pre nego što ću se uputiti na ovaj koncert, nekoliko ljubitelja i poznavalaca muzike ovih velikana mi je reklo- Matori su, ali još uvek praše! Imali su pravo.

Baner Hurleur Navy Keni