Sinoć je u Atom Akademiji održan prvi Music Underground Unleashed festival, na kome je nastupilo pet prestoničkih bendova. Glavna ideja festivala je promocija underground bendova, bez obzira na žanr, jer, prema rečima organizatora svi oni čine scenu i, hteli to da priznaju ili ne, jedni bez drugih ne mogu da opstanu.
Bend koji je imao čast da otvori ovaj festival bio je pank bend Giljotina. Nažalost, nisam uspela da ispratim njihov nastup od prve pesme, te im se ovom prilikom izvinjavam. Međutim, ono što sam uspela da uhvatim govorilo mi je da zadihanoj i znojavoj publici uopšte nije bilo lako da održi tempo sa ovim momcima iz kojih je prosto isijavala ludačka energija vredna svakog divljenja. Stigla sam taman na vreme da čujem i par saveta upućenih kurvama – da idu i jebu se za drogu. In medias res, pravi pravcati pankeraj!
Zatim se na malu scenu već solidno popunjenog kluba popeo hard rok bend Last Thrill. Rokanje su započeli pesmom Šta bi bilo kad bi bilo, na koju su se kasnije samo nadovezivali brzi rifovi i fine gitarske solaže, karakteristične za jedan rok bend. Visok, dovoljno moćan i kada je potrebno hrapav pevačev glas ispunjavao je prostor. Mesta za zamerku bilo kakve vrste nije bilo, slušali smo čist rokenrol.
Nakon desetominutne pauze, svoj nastup je otpočeo heavy indie rock bend Door Window Nine. Ovaj bend, koji sam imala priliku da čujem već nekoliko puta do sada, nije ni sinoć razočarao. Izveli su tri nove i tri već poznate pesme, od kojih je jedna bila nedavno objavljena pesma Exercise. Vokal benda bio je na visini zadatka, međutim, ono što se meni najviše sviđa kod ovog benda jesu prelepi i zarazni instrumentali. Činilo se da publici nije bilo nimalo dosadno, budući da su sve vreme mlatili glavama, plesali i njihali se u ritmu muzike.
Sledeći bend bio je za mene jedno veoma prijatno iznenađenje. Sharp su se sinoć prvi put od nastanka popeli na scenu i, jednom rečju, izdominirali. Nakon prvih otpevanih stihova, drugarica i ja smo se samo pogledale i bilo mi je jasno da je i na nju pevačica benda ostavila snažan utisak. Ovi eksperimentalni stoneri izveli su obrade pesama bendova Stoned Jesus i Black Moth, kao i tri autorske pesme. Jedino što mi je u nekim trenucima zasmetalo, što pretpostavljam nije propust benda, jeste to što nije bilo moguće jasno čuti vokalne delove gitariste. Osim toga, nastup za pamćenje.
Poslednji nastup večeri pripao je sastavu Yuri, koji čine bubnjar i basista. Moram da primetim da, pored ovog besnog basa, potrebe za gitaristom na sceni nije ni bilo. Ne bih znala reći šta su tačno svirali, ali jedno je sigurno, a to je da su, kako sami nazivaju svoju muziku, pažljivo probrana sonična buka, koju su emitovali i krici koje su ispuštali bacali u trans prisutne i navodili ih da lome svoja tela u pokušaju da pokrete usaglase s onim što čuju. Skroz uvrnuto i neviđeno dobro iskustvo, verujte mi.
Da zaključim, jedno krajnje interesantno veče, žanrovski šarenoliko, energijom nabijeno i čistom dobrom voljom omogućeno. Gajim velike nade da će ovaj festival prerasti u tradiciju, koju će mnogo ljudi poštovati.