U Garažu sam stigla negde oko 20 i 30 časova, izgledalo je polu prazno i pomalo razočaravajuće. Pozdravila sam se sa svima koji su bili tu i odmah pozvala ostatak bagre u nadi da će se pojaviti uskoro. I zaista nisam dugo čekala kada su se iza krivine šina jedan po jedan deo bagre pojavljivao. Standardno zagrevanje ispred Garaže se nastavilo sve do nekih 22 časa kada smo polako počeli da ulazimo u klub.
Posle epski dobre svirke Terriera na drugoj večeri PRIS Stage-a, ovaj bend nam je dokazao da rokenrol nije mrtav. Jebačka muzika i dinamični tekstovi tek dolaze na scenu. Svirku su započeli pesmom Živele velike vođe, i u istom energičnom ritmu nastavili do kraja. Duško je, kao i uvek, nesebično delio mikrofon sa svojom publikom, ali je u međuvremenu shvatio da je zaboravio da uključi kameru i snimi nastup, pa je verni ćelavi mladić iz publike nastavio da peva. I mogu vam reći, nije bilo kritično. Bravo! Pesmu Rokenrol pubilka je pevala iz petnih žila, od reči do reči. Nismo zaboravili tekstove za ova tri meseca od prethodne svirke, bez brige. Rečima Kosti i lobanje, svuda oko mene počinje nova pesma Terrier-a koju su premijerno izveli sinoć. Društvo, snimite ovu pesmu što pre jer ono što ste nam pokazali zvučalo je jebački dobro. Nastup završavaju dobro nam poznatom pesmom Došli smo ovde, i bez obzira što pesma odiše ljubavlju prema bolu u predelu genitalija i nasilju, dugo nisam videla ovoliki broj nasmejanih i srećnih ljudi na jednom mestu.
Nedugo zatim na binu izlaze dobro nam znane stare Životinje. Jedan bend sačinjen od najlegendarnijih domaćih pankera koji su i dalje aktivni na sceni. Garažom već ne možete da kročite bez mali milion izvini i samo malo. Pesmom Daj upaljač iz davne 1991. godine sinoć su nas dobro zagrejali, kao i svaki prokleti put kad je zapevaju. Nešto kasnije dodatno su nas razdrmali čuvenom pesmom Dodaj, ne driblaj uz koju ne možete da ne pokidate glasne žice urlajući iz petnih žila. Približivši se kraju nastupa publika je polako počela da nestaje, a rupa ispred bine je postajala sve veća. Jasan mi je sindrom pepeljuge i sindrom poslednjeg dnevnog autobusa, ali ljudi… Gde je onaj rokenrol o kom smo pričali? Bilo kako bilo, tu su Životinje da zapevaju Radove pesme i da nas opet okupe ispred ograde. Koncert se završio okupljanjem na bini i legendarnom pesmom Beograd, naravno skandiranjem stihova da zauvek ostaneš nam beo na koje se uvek cela naježim bez ikakve šanse da ostanem ravnodušna.
Još jedno fantastično veče je zabeleženo u voljenoj mi Garaži. Pošteno dobro smo se raspevali i zagrejali za predstojeće svirke i koncerte. Uz nova pojačala, kao i novu opremu, pride i akustičnost kakvu Garaža ima, budite spremni za nova dešavanja koja tek slede. Sledeći put ponesite baklje!