NBG, No Discipline! i Sanitarium u epizodi: Živele lokalne svirke

Pre svega, izvinjavam se sastavu Sanitarium jer nisam ispratila njihovu svirku. Razlozi su opravdani, iako ne verujem da to ikoga zanima.

Kako bilo, u Mitraljez sam ušla otprilike u trenutku kada su momci iz sastava No Discipline! počeli da nameštaju instrumente na bini. Mokra, promrzla, sela sam u ćošak iza bine čekajući da ruke prestanu da mi drhte kako bih mogla da uzmem aparat i da počnem da dokumentujem večerašnja dešavanja. Publika se takođe zavukla u ćoškove, svi sa staklom prefinjenog oblika u rukama, i svi pretežno dobro raspoloženi. Javljaju se sa e, pa gde si ti?! iako se viđamo samo na ovakvim dešavanjima i to će, pretpostavljam, tako i ostati. Vremenom sam se vezala za ta lica. Ne znam apsolutno ništa o njima, ali hej, pa pojavljuju se na svakoj svirci, večito sa osmehom preko cele face, kako da mi ne budu dragi?
Sledi nekoliko konstatacija o lokalnim bendovima: ima ih, i trude se. No, koliko god autentični i uporni bili, čini mi se, zauvek će ostati zapostavljeni jer nisu deo beogradske ekipe. I još nešto, no ovo je, kao i svako mišljenje iskazano u ovom ili bilo kom drugom izveštaju samo moje mišljenje: čini mi se da se sastavi koji nisu sa beogradske scene mnogo više trude oko usavršavanja i cimaju oko svirki, dok se sastavi novije beogradske generacije već nakon prvog nastupa vinu do zvezda i smatraju da imaju kredibilitet srazmeran onim bendovima sa višedecenijskim iskustvom. Ponavljam, ovo je samo moje mišljenje, doduše i mišljenje novog druga sa svirke, Miše, kojeg ću nešto kasnije da citiram.
Kod No Discipline! mi se najviše dopada bratska solidarnost koja kruži između članova benda, i koja je možda bila najuočljivija u trenucima kada je Baneta savladavao umor, pa je Denis održavao energiju svirke sve vreme na istom nivou. Nije to jedan od sastava koji se grle pre i posle svakog nastupa u smislu srećno nam. Nisu kliše, nemaju izlišnih gestova, oni razmenjuju poglede. Međusobno, u kontaktu sa publikom, na ulici: pogledi su njihovi atributi, njihov, mislim, zaštitni znak, psihološki način prenosa energije i izvor šarma. Smatram da se ovde radi o jednom od značajnijih sastava domaće scene, i da se ja pitam, ne bih ja njih svrstavala među nove generacije bendova. Štaviše, mislim da su upravo ovim nastupom skinuli tu etiketu sa sebe. Šteta što nije više ljudi prisustvovalo ovom svojevrsnom obredu. Nivo teatralnosti sinoćnjeg nastupa bio je na znatno višem nivou nego inače, i po mom subjektivnom ali, kunem se, nepristrasnom mišljenju, pokidali su. Ovim putem želela bih da se izvinim Krisu koji je, iako sam ga ometala kako bih zabeležila nekoliko fotki, ostao istrajan i izvrstan u svom delokrugu, i Banetu, što je opet ostao bez liste pesama.

DSC_0200

Sastav NBG je, mislim, imao nešto blaži nastup nego inače. Ne znam kako je to bilo pre dvadesetak godina kada su prethodni put svirali u Zrenjaninu, ali znam kako su energični bili tokom nekih drugih nastupa. Da li je zbog godina ili zbog publike, ili je samo meni tako delovalo – nisam sigurna. Tokom nastupa, ređali su se hitovi koji već odavno imaju status himni, a publika je neumorno ispratila svaki. Šutke su nešto veće, ljudi su se izvukli iz svojih ćoškova i približili bini, plešu i grle se. Oni najverniji u NBG uniformama su održavali najmanju distancu, a zabeleženo je i nekoliko crowdsurfing-a. Članovi su bez ljutnje prihvatili da i ja smanjim svoju udaljenost od njih na minimum, kako bih odradila što bolje fotke, a pozitivna i porodična energija vladala je čitavim Mitraljezom. Najlepši prizor bio je kada su se svi, sad već tradicionalno, kao velika porodica, okupili na bini kako bi s Borisom podelili mikrofon. Pravi pravcijati zajednički nastup sva tri benda i njihovih simpatizera.

DSC_0911

Imam još nekoliko reči za kraj. Najpre bih uputila poruku onima koji nisu došli, iako sumnjam da će čitati ovo: baš i niste fer. Ovim se stvorio pogodan trenutak da citiram Mišu: Dobro je bilo, no moglo je više ljudi da dođe. To je, nažalost, sada već hronična boljka naše andergraund scene – ima jako dobrih bendova, ali nema ko da ih čuje. Tu je i još jedna pojava koja mene jako iritira, a to je kada se klinci (jedva) okupe da odgledaju svoje ortake kako sviraju i odmah nakon nastupa iščeznu, nemajući svest o tome da je korektno i ljudski ispoštovati sve bendove. A to što su reklame za koncerte na nivou lajkovanja klubova i stranica bendova je posebna tema… Lepo je čovek sve sročio, no meni je povremeno teško da poverujem u takvo stanje. Prva sam bila oduševljena kad sam videla najave za svirke u Zrenjaninu, svirali su Terrier, Jorgovani, Skadrilla, eto sad i NBG, a priča se da će doći i Ćunci i Pogonbgd, ali s obzirom na to kako je ova svirka ispraćena stičem utisak da nemam mnogo istomišljenika, srećnih što se u Zrenjaninu nešto dešava. Dakle, scena nije mrtva. Štaviše, vitalnija je nego inače. Mrtvi ste vi koji olako pričate o tome da jeste, a nemate pojma.