Muzičko talasanje pesničkih slika

Prohladna jesen – vreme kada se turbulentna atmosfera prostranih festivalskih poljana primiruje i nalazi svoje mesto u toplim koncertnim salama. Premda nekolicina ne voli ovaj period godine, njegovim dolaskom vazduh počinje drugačije mirisati. Autentične romantičarske note pomešane s mirisima melanholije i kopnjenja za nekim prošlim, lepšim i mirnijim vremenima deluju na raspoloženje onih koji su imali sreću da to prožive, ali i onih drugih koji su oslanjajući se na priče i pesme stvorili predstavu o toj dobi.

Zvonko Bogdan, čovek koji je svojim sinkretičkim stvaralaštvom želeo, i uspeo, da očuva staru tradiciju prostrane ravnice, u kojoj su mnogi veliki umetnici različitih kultura stvarali, sinoć je publici u Sava centru priredio višečasovni koncert za pamćenje.

Pri ulasku u veliku salu, krajičkom oka sam posmatrala ljude koji su velikom brzinom ispunili prostor. Gledajući ih, primetila sam da su na koncert, očekivano, došle različite generacije, ali da ona starija, čiji su mladalački period obeležile pesme Zvonka Bogdana, i te kako prednjači. Takođe, nisam mogla da ne primetim, skrenuvši pogled ka bini, veoma autentične prikaze kafanskog enterijera – stolovi s kariranim stolnjacima i detaljima, te postavku jesenjeg seoskog pejzaža tipičnog za naše podneblje. Ubrzo potom, na scenu su stupili tamburaši Velikog tamburaškog orgestra RTV-a, kojima je u pomoć priteklo šest tamburaša sa severa Bačke. Zasviravši prve tonove instrumentalnog seta u trajanju od petnaestak minuta, napravili su savršenu uvertiru za predstojeće veče.

Pojava domaćina, na bini velike sale, bila je ispraćena gromkim aplauzima i ovacijama, a on se na tome zahvalio pozdravivši sve prisutne baš onako kako se to od njega i moglo očekivati – veselo i veoma učtivo. Note romantičarske atmosfere, koje pomenuh na samom početku, poprimale su obličje kada su Sava centrom počeli da odzvanjaju stihovi potekli iz pera velikih umetnika, neukrotivih sanjara, koji su obeležili devetnaesti vek: Šandora Petefija, Đure Jakšića, Isidora Bajića, te poznatog nemačkog pesnika Hajnriha Hajnea, čiju je pesmu Der Asra na srpski preveo Aleksa Šantić nadenuvši joj ime Kraj tanana šadrvana. Iako pisane kao pesme za čitanje, u interpretaciji Zvonka Bogdana, one su ništa drugo do dinamita koji u svakom čoveku može izazvati bujicu emocija, što je pokazao i gest gospođe iz publike koja je stidljivo prišla bini ne bi li poklonila cvet Zvonimiru.

IMG_6717-(Copy) (Copy) (Copy)

U preplitanju laganih baladičnih tonova s onim bržim i energičnijim, posebno mesto na repertoaru zauzeo je šlager Jesen stiže, dunjo moja, koji se slušao na početku prošloga stoleća u Budimpešti. Vešto je potencijalno običnu koncertnu atmosferu, Zvonko Bogdan pretvorio u veče puno poučne naracije i pola veka starog muzičkog majstorstva. Poslednjih trideset minuta koncerta je bilo rezervisano za izvedbu svima dobro poznate pesme Ko te ima, taj te nema,  te nadsviravanja tamburaša u izvedbi Kola iz dvanaest durova.

Pošto se Dunav i stare kazaljke zaustaviti ne mogu, ovo parče raja za sve one koji vole prošla vremena i stare vrednosti, moralo se privesti kraju. Simbolično, koncert je završen pesmom Svirci moji. Još jednom, Zvonko Bogdan potvrđuje da njegova energija i posvećeni rad uspevaju da vrate u život, a samim tim i sačuvaju od zaborava, kulturu i tradiciju, koja se izrodila iz nacionalnih raznolikosti jednog velikog teritorijalnog prostranstva.