Kolja maestralan na promociji albuma 4 Prsta

Došla sam pred Kombank dvoranu (prim. prev. Dom sindikata), kasneći naravno, akademskih 15 minuta. Jovan me je čekao sa punom fotografskom ratnom opremom i poštedeo me govorancije kako nije okej kasniti. Hvala uredniče, do neba hvala.

Uzeli smo akreditacije i ušli u salu svako na svoju stranu posla. Na moje veliko razočaranje, moja rođena sestra je bila u pravu. Stolice iz sale ne mogu da se sklone. U prevodu, nema mesta za đuskanje i sedite kao da gledate film u kinoteci. Što zaista i nije toliko loša stvar ako imate sjebana leđa koliko su moja, ali je epski loše ako obožavate da đuskate kao ja i shvatite da nemate mesta. Elem, pronašla sam svoj red i psovala sama sa sobom onako usput što neću moći da đuskam uz omiljenog mi Kolju. Sela sam na svoje mesto, mlatarala nogama kao da imam 5 godina jer ne mogu da dohvatim pod i strpljivo čekala početak. Svaka loša misao koja mi je protekla kroz glavu u ovih nedelju dana bila je dezintegrisana iste sekunde kada je koncert počeo. Četiri prsta su otvorila ovu noć. U suzama, celog kostura naježena, dočekala sam početak sledeće pesme. Obećavam da je ovo poslednji put da vam pričam o svojim emotivnim labilnostima, ali ljudi… Tih sat i kusur vremena provela sam u nekom drugom paralelnom univerzumu. Pesma Starost neće nikoga da čeka nas je sve definitivno prodrmala na samom početku. I definitivno pobila teoriju o manjku mesta za đuskanje. Nisu štedeli da nas obraduju i iznenade ni sekunde od početka do kraja. Kolja je otpevao i pesme sa starijih ploča poput Ulice Maršala Birjuzova i pesme I eto, udade se ti za konja, za koju je Kolja rekao da je eto, nažalost ostala na ploči, ali ću se potruditi da je otpevam najbolje što mogu. Otpevao je i bolje od najboljeg, ni manje ni više. Mislim da su mi i pertle na cokulama zaigrale kad je zapevao prvu strofu pesme Mladoženja. Ono malo, žuto pile koje u krilu pijuče je san svih nas, priznajte. Volim taj emotivni rolerkoster koji Kolja prožima kroz svaki svoj album. Ili vas raskomada od težine, poput pesme Volela sam Rajka, ili vas učini divovski srećnim kao pesma Užički heroin. Verujem da nas je ta ista pesma naterala da se zakačimo na plafon od sreće i, hm, da kažem da smo skandirali refren jeb’o mater svoju kroz takav kez kao da nemamo uši… Znate već i sami koja je to sreća.

IMG_6436

Koljin koncert definitivno postaje i ostaje koncert 2018. godine. Sam bend, do srži maestralan, čine Voja Aralica, Ivan Aleksijević, Milan Pavković i sam maestro, Nikola Pejaković Kolja. Malo je potrebno da se okrenete oko sebe i pomislite Ala je lep ovaj svet. Zaista, veoma malo. Nikola Pejakoviću, alijas Kolja, hvala ti na ovoj maestralnoj večeri.