KKN u Lion Pubu: Kako smo sinoć sišli u grad

E, kad budeš pisala o ovome, stavi naslov Doživljavanje Prekida stvarnosti…, ne, čekaj, imam bolju: Danas su gimnazijalci sišli u grad. To.

Delovalo je kao da uopšte neće biti izveštaja sa svirke. Na ulazu me je dočekao zaista prijatan mladić, koji je insistirao da prekinem da mu persiram, ali i koji je rekao da je na spisku samo jedna osoba, a njeno ime se ne poklapa sa mojim. Dopustio mi je da unutra sačekam da se reši misterija, kako ne bih kisnula, a zatim mi je prišao nešto manje prijatan konobar i sa ciničnim osmehom dobacio da za ovu svirku uopšte ne postoji spisak. Njegovo neprijatno obraćanje prekinuo je brat bubnjara, Nikola, sa pitanjem Ti si ona sa PRIS-a? Pa da, upadaj. Pomenuti osmeh konobara je nestao i pojavio se na mom licu, a dečko je šmugnuo negde, pa mi je izmakla prilika da mu poručim da ništa ne košta biti prijatan u odnosu sa drugim ljudima i da nadmeno držanje ne vodi nikuda.
Kanda kodža i Nebojša: teatralni, maestralni. Ne postoji nikakva zamerka na rad ovog sastava, ništa što štrči ili što ne štima, nijedna karta koju bih izvukla iz šešira karakteristika i svrstala među mane. Početak svirke je bio obeležen promovisanjem novog albuma Uskoro, a nakon sviranja novog materijala ređali su se kredibilni hitovi Izlazim i nema me ceo dan, Prekidi stvarnosti, Siroti Ani i Bo…, a lokal se njihao u ritmu poznatih melodija. Ono što jeste smetalo nema veze sa sastavom, nego sa ambijentom. Sinoć je prodato sto karata. Tačnije, 101. Poređali smo se k’o dalmatinci. Po slobodnoj proceni, KKN su mogli da napune i (zamislimo sad ovde ime nekog većeg zrenjaninskog lokala jer ne mogu da se setim nijednog), kako bi bilo više prostora za ples. Mada, ni to nije bio veliki problem pošto će onaj koji ima želju za plesom naći i mesto za to, nego… Ima tu nešto u ljudima. Što bi rek’o Cane, nabijeni su nekom kompresijom, nekim ludilom. Gledaju nas, kako se ono kaže, kao da smo pali s Marsa, komentarišu Davidove plesne pokrete, neki se čak i usuđuju da ga kopiraju, ali im nikako ne ide. On pravi špagu na sred lokala i time eliminiše sve konkurente. Dok nenamerno prisluškujem neukusne komentare na akrobacije ovog mladića, prolazi mi glavom kako mi je žao što ljudi ne mogu da se opuste, što ne mogu da dopuste drugima da se opuste, što ih pucaju kompleksi, pa ponižavaju sve okolo kako bi prividno ojačali sopstvenu vrednost i kako se slučajno oni ne bi našli na meti ismevanja. Ubrzo sam shvatila koliko je sve to smešno i nastavila da plešem. A gospodin koji nas je posmatrao častio nas je turom pića. Zahvaljujemo!

Vratimo se na glavnu temu. Sinoć je sve bilo dobro organizovano. Čini mi se, nije bilo nikakvih problema oko ozvučenja i prostora, niti problema uopšte; a kod ulaza u lokal bilo je moguće kupiti majice, ploče i CD izdanja benda. Mada, kad razmislim, ipak nešto jeste nedostajalo: Olijeve izvale između pesama. Na početku svirke napomenuo je da još uvek nije dovoljno pijan, i da čuva glas za pesme, a ja sam očekivala da će se priča razvijati kako se bude odvijala svirka. Ništa od toga. Nešto slabiji kontakt s publikom od uobičajenog, ali to nije uticalo mnogo na atmosferu. Suptilno do samog kraja, u potpunoj harmoniji. Muzika se prožima po celom telu, glas ovog predanog umetnika vrti se po glavi danima nakon što ga bar na kratko čujete, a opojna energija benda tiho evocira noćni štimung vremena Kafana i rokenrola.
Nekoliko puta sam u izveštajima čitala o sustretima novinara i Olivera u toaletu, mada nisam ni pomislila da bi nešto slično meni moglo da se dogodi. Jasno mi je da je neukusno zagrliti nekoga u takvoj prostoriji, i da se često nezavisno od prostorije takve razmene energije ne sviđaju onima koji su nešto postigli u životu, pa sada nametljive balavice sa lascivnom orijentacijom padaju na kolena pred njima, ali sam se, iako svesna toga, ipak usudila da tražim zagrljaj od ovog čoveka i još uvek sam pod utiskom, a dok pišem o tome ponavljam taj trenutak u glavi iznova i iznova. Da, i ja sam jedna od balavica koje jako cene rad ovog malog ansambla i koje im se u potpunosti prepuštaju, barem na trenutak.
Svirka se prilično brzo završila. Drugari su seli, završavaju piće, a ja tražim da ostanemo još malo. Zbunjeni, jer su mislili da je ovo pauza, a ne kraj, pristaju da ostanemo i nastavljamo da plešemo uz Familiju koja piči sa zvučnika. Momci se pakuju, izlaze poput lepršavih senki nekadašnjih trubadura, sa njima odlazi i beogradska pulsirajuća sentimentalnost, a mi koristimo priliku da se pozdravimo sa svima.
Dok pokušavam da iz enigmatičnog i snenog Olivera izvučem informacije o tome kad će sledeći put da sviraju, čujem Davida kako razgovara sa Nikolom.
E, a šta koristiš za kosu pa imaš tako dobar volumen?
Postoje dve vrste ljudi.

IMG_9791-(Copy) (Copy)