Jorgovani u SubBeernom centru: Užarena atmosfera iznad kijameta

Ceo prokleti dan mi ulepšava Gospodin beskućnik iz tramvaja broj 2, kojim nekako stižem do Bajlonija. Preživeo je čovek sedam godina rata i na sve to sedam godina bede, devojke mu tapšale, momci bili ljubomorni, a Bus Plus kontrolori daju sebi za pravo da ga sad maltretiraju? Čovek im je filozofski vrlo književnim jezikom rekao da se teraju odakle su i ispali na ovaj svet. Nekako u skladu sa pređašnom situacijom nastavlja se i ostatak večeri. Jedva dolazim do SubBeernog centra koliko proklizavam u cokulama od silne bljuzgavice. Nailazim na dva poznanika i pitam kad kreću Goatmare-i? Kad njih dvojica u isto vreme dobacuju da će uskoro da završe.

U panici preskačem obezbeđenje na ulazu… Brate, imam granule za pse i novčanik, koji je pride prazan, ako ti je lakše. Puštaju me unutra i čujem nešto nalik Goatmare-ima. Bore između obrva se skupljaju i kote dok pokušavam da shvatim novu postavu benda. Šta je bre ovo? Ovo nije bend Goatmare & The Hellspades, šta koji kur… Dobro, možda i ja preterujem. Definitivno preterujem, ali brate!? Ovo nije nalik onim Goatmare-ima koje pamtim, dosadno je i gde je klavijatura? Kako je moguće da horror punk bude dosadan? Hajde, klinci u prvim redovima uživaju, to je dobro. Povlačim se nazad i čekam nastavak.

DSC_5683

Izlaze Ćunci, mili moji Cepeni ćunci. Najskromniji i najsrčaniji bend koji znam. Milanče, pevač benda, kaže da sebe nisu uopšte čuli na bini i da su svirali napamet, ali da im podrška beogradske publike mnogo znači. Dragi moji, ne biste verovali koliko je retko čuti nekog ko unosi celog sebe u ono što radi. Dečko koji ne obećava je pesmetina koji svaki nastup obeća da će biti sve bolja i bolja u svakoj sledećoj izvedbi. Šutke, padanje i prosipanje piva je nešto što ne manjka apsolutno nikad na ovakvim dešavanjima, pa nije ni sad. Marez izlazi na binu svirajući harmoniku, Hofman grli Mareza, Ćunci pevaju, žene vrište, muškarci skidaju majice. U celoj toj gunguli primećujem najsimpatičnijeg, dosta starijeg čoveka u odnosu na ostatak publike, kako đuska energičnije od bilo kog klinca iz prvog reda. Ej, pa to je onaj car što je đuskao i u Festu pre koji vikend! Jedna velika želja da budem tako vesela i energična kad porastem. Kada budem budem mrtav i beo, pesma svakog od nas, ponajviše Grobara, pesma svakog ko u sebi ima bar deo Džimi barke, pesma koja me naježi svaki put. Cepeni ćunci, svirajte je deset puta uzastopno, a meni vala nikad neće biti dosta. Prekratak nastup, zaista. Ako ne u skorije vreme, jedva vas čekam na sledećem Pivskom festivalu u Ladovici na kom se sigurno vidimo.

DSC_5773

SubBeerni centar je na fenomenalnoj lokaciji, uređen vrhunski, toplo i prijatno okruženje, sa skupim pivom, al’ dobro, i ove večeri je isti taj centar bio pun. Toliko pun da je atmosfera bila vrela, neki ljudi su ostali goli do pasa po ovom minusu, aha. Jorgovani izlaze na binu i kreće cika. Opšte ludilo! Kao da svirku nismo videli godinu dana. Delile su se pihtije, prosipalo se pivo i pauza za toalet nije postojala. Jorgovani su podigli sve na noge, hteli ili ne bili u trezvenoj situaciji, đuskali smo. Malo lupetaranja gluposti između pesama po običaju, kad ono međutim, evo ga Kriki. Po utiscima publike i frekvencije vriske i cike zajedničkim snagama započinje vrhunac večeri. U životu nisam čula toliko dece da urla od sreće. Malo Mortal Kombat miksovan sa Jorgovanima, i ne zvuči loše. Posle Krikija izlazi Marez na binu sa harmonikom u rukama na Mukijevo pitanje a gde nam je Kemiš?. Marez na svom instrumentu po običaju perfektan, a nije što je moj. Kao gost, posle desetominutnog zvanja, evo ga Slavko Goatmare. Čini mi se da su na bis izlazili bar pet puta, pošten narod rešio da udovolji publici. I tako, ostasmo i posle ponoći u SubBeernom, a rekoše da ne sme.

IMG_4852

Uhvatih majku i oca, Kseniju i Cenića, pod ruku i krenusmo sa divnim ljudima iz Zaječara na after. Hladnoća nije bila na našoj strani, pa smo se prerano razišli… Majka i otac odoše da se ugreju, a mene ostaviše da nastavim sa haosom. Pre haosa ipak da nas gospoda plavih uniformi startuju. Dobro veče, legitimacije i ispraznite rančeve. Krasić,  moj čovek i ja, pokisli i smrznuti pokazasmo šta imamo. Prazne novčanike, ranac pun pseće hrane i šljokica, i par dobrih fazona uz kulturno ponašanje. Da li su se sažalili na nas jadne zgubidane ili smo im jednostavno bili dosadni ne znam, svakako su nas ostavili na miru. Živeli glupi fazoni i kulturno ponašanje. Put pod noge četo, smrzli smo se kao pizde, što nikako nismo.