Industrial na skandinavski način

Ponedeljci su u isto vreme dobri i loši za održavanje koncerata. Njihov dobra strana ogleda se u tome što publika ponedeljkom bude neverovatno dobra – verovatno je ljudima samim koncertom ulepšan dan koji generalno nikome nije drag, pa se trude da ne manjka dobrog raspoloženja. Mana koncerata samim početkom nedelje je to što ljudi koji bi inače došli ne mogu da se pojave jer je radni dan. To dovodi do drastično malog broja publike. Obe ove stvari bile su primetne sinoć u Domu omladine Beograda.

Kao i uvek kada su organizatori MH Concerts i Serbian Hellbangers, koncert je počeo tačno na vreme. Bend koji je Pain poveo sa sobom na turneju je sastav Dust in Mind. Ovaj sastav je vodeći francuski Nu-industrial metal bend sa ženskim vokalom. Bili su predgrupa na turnejama bendovima poput Evergrey-a i Machine Head-a i finalisti Wacken Festivala. Aktuelno izdanje sastava je album Oblivion. Njihovi instrumentali su žestoki, teški i beskompromisni i muški vokal gitariste Dama se uz njih odlično uklapa. Ono što u sve unosi svežinu i smiruje neobuzdane instrumentale je vokal Jennifer Gervais, koji je veoma melodičan i pomalo netipičan za metal muziku, ili barem ovako teške podžanrove. Čim sam ih čula podsetili su me na Lacuna Coil. Iako je u Amerikani tokom njihovog nastupa bilo svega tridesetak ljudi, njihova komunikacija sa publikom je bila odlična, pogotovo kada su u pitanju gitarista Dam i basista benda Xavier, čija je energija bila skoro opipljiva i koji nisu dozvoljavali da ih ometa statičnost publike. Kako sam bend prvi put čula, u mojoj glavi ostale su kao istaknute pesme Spreading Disease i Coward, kojom su završili svoj nastup. Jedino što mi je zasmetalo tokom nastupa ovog benda je to što su tokom dobrog dela koncerta gitare nadjačavale vokal. No, u nekom momentu se i to popravilo. Plus za ovaj bend jer su posle koncerta izašli da ćaskaju sa publikom.

© www.JohnWolfrik.com 2017.
© www.JohnWolfrik.com 2017.

Nakon nešto duže pauze, koja je potrajala dok su sa bine sklonjeni baneri predgrupe, kao i njihovi bubnjevi, začula se pesma Rebell Yell Billy Idola, koja je Painu intro numera. Nakon nje, bend je, uz ovacije publike, izašao na binu i koncert započeo pesmom Pain in the Ass, sa novog albuma Coming Home. Prema nekom mom zapažanju, na koncertu je bilo oko dvesta ljudi. Tome ide u prilog i činjenica da su skoro do samog dana koncerta karte bile dostupne po sniženoj ceni, koja je važila za prvih sto. To je više broj ljudi za klub DOB-a, nego za Amerikanu. Međutim, bez preterivanja mogu da kažem da je, bez obzira na praznu salu, atmosfera bila odlična. Bilo je opušteno, jer je bilo mesta i nije bilo mnogo ljudi, ali je vladala prava koncertna atmosfera, uz skakanje, hedbengovanje i horsko pevanje. Nekako kao da na ovom koncertu nije bilo one publike koja je došla eto tako, da se kaže da su bili, pa ceo koncert stoje smoreno, kao da jedva čekaju da se završi. Ovde je očigledno bilo da je publika zaista jedva čekala da uživo čuje Pitera sa Painom.

Nakon par starijih pesama, bend se ponovo vratio na one sa aktuelnog albuma, pa se i najzanimljiviji momenat koncerta desio upravo tokom pesme Call Me, koju je bend snimio sa Joakimom Brodenom, pevačem sastava Sabaton. U sred pesme bend je prestao da svira jer se iza jednog od paravana pojavio nezvan gost. Bila je to lutka u Joakimovom obličju, koja je izgledala kao da su je pravili ljudi koji su nekada radili Nikad izvini. Krpeni Joakim im je bacio flašicu vode na binu, izazvao ogroman smeh kod publike, a zatim otpevao svoj deo pesme. Upravo ovakvi humoristični momenti su ono što ljudima ostaje u pamćenju dugo nakon koncerta i odlično je videti da su i bendovi koji na bini izgledaju ekstremno ozbiljno spremni za šalu tokom koncerta.

© www.JohnWolfrik.com 2017.
© www.JohnWolfrik.com 2017.

Pesme su tokom celog koncerta bile dobro raspoređene, tako da sviraju dve do tri stare, a zatim koju novu, tako da nije bilo onog neprijatnog ćutanja publike kada krene blok novih pesama. Doduše, publika je očigledno preslušala i prihvatila album jer su i nove pesme horski pevane. Nešto tiše nego stari hitovi, ali to je nekako i za očekivati. Nakon završene poslednje svirane pesme sa novog albuma, u vidu Black Knight Satellite, došlo je do početka kraja ovog koncerta, koji je završen dobro poznatim pesmama. Bend je u završnicu ušao pesmama Same Old Song, Dirty Woman i I’m Going In, koje su ispraćene najboljim reakcijama publike te večeri.

Naravno, Pain je pozvan na bis, na koji se i odazvao i zadao konačni udarac izvođenem pesama On and On, kao i očekivanom Shut Your Mouth, koja je od strane publike horski otpevana ne samo u tekstualnim delovima, već i kada je u pitanju ona čuvena vanzemaljska melodija. Očekivala sam najbolju reakciju publike baš tokom ove pesme, ali ljudi kao da su odlučili da tokom te poslednje u Amerikani ostave poslednji atom snage.

© www.JohnWolfrik.com 2017.
© www.JohnWolfrik.com 2017.

Iako mi je zbog samih bendova žao što publike nije bilo više, ovaj koncert se, bez obzira na tu malobrojnost, ne može smatrati neuspešnim. Štaviše, smatram da je bio i više nego uspešan jer je najbitnije da bendovi sviraju i pred malo ljudi kao da su pred hiljadama i da dobiju povratnu reakciju po energiji ekvivalentnu reakciji na hiljade ljudi. I jedno i drugo je bilo prisutno sinoć i vidno su uživali i muzičari i publika, a to je ono što je na kraju najbitnije.