Četiri žice su dovoljne za metal!

Ima li ičeg boljeg od nekoliko sati kvalitetne muzike pod otvorenim nebom u sred Beograda jedne divne avgustovske večeri? Teško. Izgleda da mnogi dele moje mišljenje jer je sinoć veliki broj Beograđana svih uzrasta i muzičkih interesovanja odlučio da nikako ne propusti četvrtu Noć muzike na Ušću.

Događaj se mogao podeliti na dva dela: prvi je bio rezervisan za ljubitelje klasike, dok je u drugom delu nastupio finski čelo metal bend Apocalyptica, koji je već dve i po godine na turneji povodom dvadesetogodišnjice izlaska njihovog prvog albuma Plays Metallica by Four Cellos, na kome se nalaze obrade kultne Metallica-e na violončelima. Fincima ovo nije bio prvi put da sviraju u Beogradu, već, ako se ne varam, peti, tako da su i oni i publika znali šta mogu da očekuju jedni od drugih. Kako me iz mnogih razloga jake emocije vezuju za ovaj bend i njihovo stvaralaštvo, nikako nisam mogla da propustim ovu priliku da budem svedok još jednom sjajnom koncertu.

Klasika je, kao što sam već spomenula, preovladala prvim delom večeri. Nešto malo posle 20 časova i 30 minuta dečji hor Kolibri je započeo svoj nastup pesmom U svetu postoji jedno carstvo, a zatim je nastupio i Dečji hor RTS-a i izveo svima nama dobro poznate dečje i stare srpske pesme. Nakon toga, Simfonijski orkestar izveo je poznata dela Verdija, Bizea, Čajkovskog, Borodina… Kako su mi sva ova dela vrlo dobro poznata, ali ,ipak, ne pamtim im svima imena, nema svrhe da sad pokušavam da se edukujem na brzinu, te ću samo reći da je bilo prijatno slušati sve ove ljude dok daju sve od sebe da ovu čarobnu i vanvremensku muziku predstave Beograđanima na najbolji mogući način. Posebno je zadovoljstvo bilo slušati operskog pevača Anđela Fiora koji je na ovom koncertu gostovao na kratko kako pleni svojim glasovnim sposobnostima. Izgleda da i mi metalci umemo da vidimo lepo u klasici, štaviše, mišljenja sam da je metal u stvari klasika na struju. Ako vam je teško da poverujete, samo obratite pažnju na kompleksnost kompozicijskih struktura, pre svega gitarskih solaža i uvodnih delova, posebno u progresivnom metalu.

Drugi deo večeri bio je posvećen ljubiteljima nešto tvrđeg zvuka. Sa pola sata zakašnjenja, koje su kasnije na zadovoljstvo prisutnih nadoknadili, na scenu su izašli finski čelisti i njihov bubnjar Miko, pozdravljeni dugim aplauzom i neumornim usklicima. Ovaj spektakl u najavi započeli su pesmom Enter Sandman, koja je velikoj većini bila poznata i draga, što je i bilo očekivano. Zatim su gotovo ne praveći pauzu nakon prve numere uskočili u tonove pesme Master of Puppets, koja nije pozdravljena ništa hladnije. Sastav publike bio je prilično šarenolik, te je bilo moguće videti mlade pomahnitale metalce, one malo starije koji su još uvek odani tom zvuku, kao i one koji uopšte nisu iz te priče. Poslednje pomenuta grupa mogla je da se podeli na ljude na čijim licima se moglo uočiti oduševljenje i zadovoljstvo što prisustvuju događaju ovakvih razmera i na one za koje se još uvek pitam zašto su odlučili da ostanu do kraja i isprate i ovaj drugi deo Noći muzike jer su svojim coktanjem, okretanjem, negodovanjem zbog headbang-ovanja, pevanja i šutki svima oko sebe konstantno stavljali do znanja da im ne prija ovaj vid zabave. No, bilo kako bilo, nadam se da su shvatili kako metal koncerti funkcionišu, te da svojim nerealnim očekivanjima neće više kvariti atmosferu na dešavanjima ovog tipa. Nakon ovog mini bloka pesama sa albuma Plays Metallica by Four Cellos, delovalo je kao da su Finci odlučili da malo pročešljaju svoju diskografiju i izveli su Somewhere around Nothing. Međutim, posle te male muzičke digresije odano su se vratili svom debitantskom izdanju. For Whom the Bell Tolls je bila sledeća na repertoaru, a zatim je usledila i Fight Fire with Fire i tad su mogli da se čuju mnogobrojni oduševljeni uzvici poput E, ovo se čekalo. Usledila je The Unforgiven, koja je, delimično horski otpevana i koja je mnoge od prisutnih pogodila. Priznajem, bila sam jedna od njih jer je za mene ovo jedna od najiskrenijih i najkompletnijih numera Metallica-e i, samim tim, jedna od najboljih koju su čelisti mogli da obrade. Sledeća je bila Orion. Ni tada nije manjkalo emocija i to je, bar za mene lično, bio jedan od najlepših trenutaka ovog koncerta. Odlučivši da malo razmrdaju publiku, Finci su zatim odsvirali energičnu Seek and Destroy pozivajući publiku da svojim pevanjem i tapšanjem upotpuni ovu izvedbu i zajedno sa njima učestvuje u istoj. To su radili skoro celo veče, ali je najviše došlo do izražaja tokom ove pesme, te iz tog razloga tek sad ovo spominjem. Ono što mi se mnogo dopada kod Apocalyptica-e je ta fenomenalna komunakicija sa publikom kojom može da se pohvali tek nekolicina bendova, a koja je za jedan dobar koncert podjednako bitna kao i kvalitet muzike koja se izvodi. Kako su najavili, ovo je bila poslednja numera za to veče, ali su se nakon brojnih poziva na bis i pokojeg neizostavnog Svirajte, pičke! ipak vratili na scenu kao što to uvek rade, bar ovde u Srbiji. Poslednje numere Metallica-e koje su nam poklonili bile su Nothing Else Matters i One, koje su izveli nakog Eikinog kratkog i dirljivog govora o tome kako treba da pazimo i volimo ljude oko sebe, a pre svega, sebe same. To je možda zvučalo malo nezgrapno i kliše u formi reči, ali su nam ubrzo jezikom muzike dočarali na šta tačno misle. Kao što su obećali, bilo je i klasike, doduše ne u tolikoj meri kao metala, te su ovo veče pod otvorenim nebom zaokružili delom Edvarda Griga U palati gorskog kralja, koje savršeno oslikava postepenu gradaciju rastućih emocija i atmosfere od početka koncerta, pa do fantastične kulminacije.
Potrebe za nekim posebnim zaključkom mislim da nema jer verujem da se iz svega napisanog vrlo lako može zaključiti da će ovaj događaj još dugo biti urezan u mom sećanju.
Prethodni tekstČetvrta Noć muzike večeras na Ušću
Naredni tekstSimfonijski orkestar i Hor RTS-a i gosti @ Ušće, 30.8.2019.
Zdravo svima! Ja sam Nina, imam 17 godina i idem u Prvu beogradsku gimnaziju, ali to verovatno nije ono što vas zanima. Ono što zapravo može da vas interesuje je zašto radim ovo što radim i odgovor je jednostavan - volim to što sam deo jednog sjajnog kolektiva koji teži istim ciljevima, a to je promovisanje nepravedno zapostavljenih izvođača i bendova i informisanje javnosti o novostima sa srpske alternativne scene. Što se tiče mog odnosa s muzikom, ako zanemarimo činjenicu da sam virtuoz na ksilofonu i blok flauti i da znam perfektno da odsviram čak šest pesama, s izvođenjem i stvaranjem iste baš i nemam nekih dodirnih tačaka, ali zato redovno posećujem koncerte i festivale po Beogradu od onih na kojima se okupi i do pedeset hiljada ljudi do svirki na kojima zajedno sa izvođačima bude nas dvadesetoro. Svoj muzički ukus ne volim da ograničavam na isključivo metal, pank ili rok jer među svim navedenim žanrovima i njihovim podžanrovima ima mnogo bendova koje smatram vrednim slušanja. Da ne dužim mnogo, iako se ne bavim muzikom direktno, vidim je kao sastavni deo svoje ličnosti i iz tog razloga mi je toliko bitna. Nadam se da svojim radom na portalu mogu da podstaknem još nekoga da pruži šansu manje poznatim bendovima koji imaju šta da ponude.