Samir Dazdarević (Hurleur): Biti muzički radnik je način života za koji se ili opredeliš ili ne, nema između!

Samir Dazdarević je mladić iz Negotina, a poslednjih nekoliko godina prebiva u Beogradu. On je gitarista benda Hurleur, student Visoke škole elektrotehnike i računarstva, kao i deo tehničkog tima benda Queen Real Tribute. Kada smo se poslednji put sreli na koncertu Bolesne štenadi održanom sredinom novembra prethodne godine, petnaestominutni razgovor u holu Doma omladine Beograda ostavio je jak utisak na mene. Video sam novog Apisa, koji nije više samo pivo-buksna-jurim-ribe-po-žurkama-buržuja lik, već i neko ko ozbiljno razmišlja o svom razvoju, mogućnostima za ulaganje stvorenog kapitala, kao i konkretizaciji ideja iz prošlosti kroz zrele postupke u budućnosti. U tom periodu se psihički spremao za višemesečnu evropsku turneju benda Queen Real Tribute, a koja je, usled pandemije korona virusa, u jednom trenutku prekinuta. Smatram da je ovo odličan momenat da makar zagrebem ispod površine jednim setom pitanja, te predstavim nekoga za koga smatram da u budućnosti može da razvije svoj potencijal.

 

Kako si došao u poziciju da budeš deo ovog naširoko hvaljenog tima okupljenog oko ideje domaćeg Queen Real Tribute benda?

 

Prvi član benda koga sam upoznao bio je Nenad Bojković, gitarista. Upoznali smo se na svirci njegovog benda Black Box u lokalnom klubu Cinema, u Negotinu, 2015. godine koliko se sećam, na kojoj je Hurleur nastupio kao lokalna podrška. Aleksa Dinić, koji je tonac u zemunkom klubu Fest, čiji je Neša suvlasnik, kroz razgovor sa njim saznaje da mu je potreban tehničar za Queen. Meni treba posao, njima tehničar, Dinić nas ponovo spaja nakon 4 godine, i eto moje saradnje sa Queen Real Tribute-om, koji već u tom trenutku radi turneju u Rusiji. I tako kreće cela ova avantura, ali i mnogo više.

 

U uvodu sam spomenuo jedan od najvećih izazova koje si do sada imao u životu – praćenje benda na evropskoj turneji. Koliko je trebalo da bude održano koncerata i u koliko zemalja, ne računajući nepredviđene okolnosti? Kako si se pripremao za taj poduhvat?

 

Trebalo je da bude održano 68 koncerata za 70 dana. Srećom broj otkazanih koncerata nije veliki, samo 4, i to pred sam kraj. Posetili smo 3 države, Nemačku, Austriju i Švajcarsku.

Pripreme su, manje-više, bile timske. Ekipa iz Full produkcije koja je pratila turneju je sve dobro osmislila, ostalo je da se oprema prilagodi uslovima turneje, par proba i ekipa je spremna.

Individualne pripreme su uglavnom bile psihičke pripreme, ali za tako nešto ne znaš ni kako da se spremiš. Zvuči zajebano, nemaš pojma šta te čeka, a nemaš ni baš mnogo ljudi da pitaš kako je bilo njima. Ali ide ti se, jedva čekaš da kreneš.

 

Kakve impresije nosiš, šta bi posebno istakao? Da li se uslovi za rad mogu porediti sa ovdašnjim?

 

Impresije su brojne, ja sam neko ko jako voli da putuje i upoznaje nove ljude, a na ovom putovanju sam imao priliku da obiđem puno gradova koje verovatno ne bih obišao turistički, uz to sam i upoznao gomilu pozitivnih ljudi. Posebno bih istakao da sam sve bliži ubeđenju da imamo najbolju kuhinju na svetu.

Što se uslova za rad tiče Nemačka je zasigurno postavila standard u produkciji muzičkih koncerata. Kada poredite uslove za rad na našem i njihovom području nalazite puno bolju organizaciju Nemaca. Od prilaza u salu u kojoj se koncert održava, preko bezbednosti, do niza pravila koje morate da ispunite kako bi koncert bio moguć. S obzirom na to da smo mi radili koncerte iz dana u dan, svaki koncert u drugom gradu, samim tim je i svaka sala različita od prethodne. Kada stignete u salu, prvo morate da isplanirate celokupan set up, zatim podeljeni u dva time krećemo u akciju, dvojica zaduženih za zvuk i dvojica za rasvetu. Sve bi bilo lakše da imamo više vremena od 4 sata tokom kojih sve mora da bude osmišljeno, rasveta i ozvučenje podignuto i set up-ovano, backline namešten i spreman da bend dođe na gotovu binu, spremnu za tonsku probu, a samim tim i za koncert. Ne nailazite uvek na dobro raspoloženje od strane domaćina sale, uz to imate i vatrogasnu kontrolu koja ima svoja pravila kojih se morate pridržavati, nije ni svaka koncertna sala namenjena rok koncertu, ima tu puno faktora i sitnica koje utiču na uslove rada u određenom koncertnom prostoru. Kod nas se ne možemo pohvaliti tako dobrom organizacijom, ali se zato možemo pohvaliti tradicionalnim srpskim gostoprimstvom. Što kaže Zeka: Dođeš na tezgu, izgrliš se izljubiš se sa toncem, drmneš dve rakijice sa lajterom i udri na pos’o, hahahah.

 

Da li iz ove vizure smatraš da si uspeo dobro da se pripremiš za turneju? Šta te je održavalo trenucima krize, koji su, pretpostavljam, neminovni?

 

Pa mislim da se većina stvari za koje sam se spremao nisu desile, a većina stvari koja mi se desila mi nije bila ni na kraj pameti. Posao tehničara je zapravo jako odgovoran posao, dovoljno je da jedan kabl ne ubodete pravilno ili da ga ne ubodete uopšte i šou, ili barem početak šoua u mom slučaju, može da pretrpi ozbiljne posledice. To su greške koje se iskradu, banu nenajavljeno, nikad očekivano i obavezno u najgorem trenutku, i onda se nađete na bini, u sali sa ugašenim svetlima ispred barem 1000 ljudi, iza vas stoji spreman bend koji čeka da krene intro i označi početak koncerta, a kreće samo tišina. Onda skontaš i gde je kiks, i kako je nastao. Srećom oko sebe u tom trenutku imaš ljude koji ne skoče na tebe, nego skoče na binu i pokidaju kao da se ništa nije desilo. Odnos između muzičara i tehničara je jako bitan, jer koliko tehničar može da spasi muzičara, toliko i muzičar može da spasi tehničara. Kako tokom koncerta, tako i nakon njega. Ko radi taj i greši, nakon 40 koncerata dan za danom, 40 gradova, isto toliko različitih hotela, desetak hiljada kilometara, trenuci krize su definitivno neminovni. Ali, kada ste sa dobrom ekipom, sve to bude samo mali deo koga se nećete ni sećati, jer je neuporedivo više onih dobrih momenata koje ćete pamtiti ceo život. Tako da, za moje mentalno zdravlje nakon ove turneje mogu se zahvaliti svim članovima ekipe okupljene na projektu The Spirit of Freddie Mercury.

Pretpostavljam da ti je odmor dobro došao, nakon napornog perioda. Kako provodiš vreme tokom vanrednog stanja?

 

Uglavnom radim sve iste stvari koje radim i kada nije vanredno stanje. Ponajviše sviram, gledam serije, slušam aplauz u 8, odlažem spremanje ispita, spremam hranu, i u slobodno vreme koga imam na pretek razmišljam o svemu što će zadesiti našu državu u narednom periodu.

 

Šta ti najviše nedostaje u ovim nesvakidašnjim uslovima?

 

Bend, probe, devojka, da odem do prodavnice kao čovek, Cinema, gradski prevoz, i naravno sloboda kretanja.

 

Hurleur je već duže od godinu dana na pauzi. U spomenutom razgovoru istakao si da ti nedostaje rad sa bendom i da želiš da se posvetiš nastavku stvaranja. Radite li na tome, ima li naznaka da će u skorijoj budućnosti biti konkretnih novosti?

 

Hurleur je u dramskoj pauzi sada već duže od godinu dana. Tokom ove pauze desile su se i neke promene u sastavu benda. Naš basista Miloš Ilić je napustio bend. On je bend napustio iz privatnih razloga, među članovima nije bilo nikakvih konflikata. To je bio jedan emotivan trenutak unutar samog benda jer je ipak Miloš bio nešto više od samog basiste u bendu. I pre nego što smo postali bend, bili smo prijatelji, to smo ostali i nakon njegovog napuštanja benda.

Hurleur zapravo nikada nije ni prestajao sa radom, samo je napravio pauzu od nastupa. Pauza se zvanično završava sredinom juna kada će naši slušaoci imati priliku da se susretnu sa novim singlom i spotom. Ovim putem naša publika će imati priliku da se susretne sa novim pravcem u kom ćemo se kretati u budućnosti.

 

Tik potom objavljivanja novog albuma, na repertoaru su se našle i neke nove, neobjavljene numere. Kontrast između njih i prvog studijskog izdanja je lako uočljiv. Kakav zvuk možemo očekivati od Hurleura i koji su glavni razlozi za, možemo reći, nagli zaokret?

 

Uhh, ovo je pitanje o kome bih mogao da pričam ceo dan, hahaha. Ali da skratimo.  Da, kontrast je svakako primetan i postoji. Ako mene pitaš, zaokret u žanru se desio još pre nego što je album Ja ugledao svetlost dana. I tragovi našeg novog pravca u kome ćemo se kretati u budućnosti, i naše pronalaženje u svemu tome može se primetiti i na samom albumu. Konkretno pesma Mortalite. Promena se dešavala spontano, na probama, niko nije ni video da dolazi. Samo smo jednom uporedili stare i nove stvari i skontali da mi više ne sviramo pank.

Od Hurleura i dalje možete da očekujete čvrst zvuk, uvežbanost i istu poentu kao do sada.

 

Poučen nekim novim iskustvima, šta ćeš infiltrirati u svoje stvaralaštvo?

 

Obraćanje pažnje na svaki segment organizacije i ne zapostaviti ni najmanju sitnicu. Jednostavno je sve bitno, od pojačala, preko mikrofona, kablova, sve do toga šta ćete obući. Ako planiraš da se ozbiljno posvetiš tome moraš i ozbiljno da uložiš u svoj kvalitet. Da se razumemo, kada kažem uložiš, ne mislim samo na novac, mislim na vreme, trud, vežbu, odricanje, a novac je na kraju. Kako muzičari tako i tehničari, menadžeri, tonci, lajteri i svi ljudi koji se ozbiljno bave tim poslom. Vrlo verovatno nema Novih godina, vrlo često i drugih praznika, ali dešava se često da nema i posla. Tako da je to više način života na koji se ili opredeliš ili ne opredeliš, valjda nema između. Mislim da je to jako bitan momenat kod bavljenja ovim poslom ili muzikom generalno, to kada ti odlučiš da ćeš time da se baviš ceo život i da ne možeš da radiš ništa drugo. Tu je, naravno, i najteži deo koji ne bi trebalo zaboraviti, početak. I činjenica da ne uspe svako ko se trudi.

 

Već duži vremenski period si na određenoj distanci od Negotina. Da li te boli kada vidiš kako tvoj grad izumire i da li su naši ljudi uopšte u stanju da pronađu mehanizme i sami sačuvaju kuće, reke, prirodu, život manjih zajednica?

 

Boli me kada vidim koliko puno gradova izumire u Srbiji, ne samo Negotin. Mislim da je naš narod u obavezi da pronađe način za očuvanje sredine u kojoj se nalazi, jer, u ovakvim situacijama kada se svi vraćaju svojim kućama, selima, rodnim gradovima, vidimo da nam je to jedino što nam je ostalo i što je naše. Ali sa druge strane, ljudi koji vode ovu državu u propast bi mogli da nađu kočnicu i za promenu stanu na stranu svog naroda.

 

Šta je najmanje što mladi ljudi moraju da čine da bi u zajednici bio osetan progres?

 

Da ne prestaju da rade na sebi.

 

Za kraj, pozivam te da preporučiš čitaocima nekoliko dobrih autorskih dela u kojima si uživao u prethodnom periodu, bilo da su u pitanju knjige, pesme, filmovi ili šta slično.

Što se muzike tiče ja stvarno idem iz krajnosti u krajnost, ali moje preporuke ću sastaviti iz play liste koja se vrti proteklih mesec dana:

RemedyEthiopian Mountains

ConcecrationPlava Laguna

Joni MitchellChalk Mark In a Rain Storm

Jeff BackLive at Ronnie Scott’s

Od filmova moja preporuka su Good Will Hunting i Once Upon a Time In Hollywood.

Prethodni tekstBeogradski sastav Steel objavio novu pesmu!
Naredni tekstNorman Beaker najavio novi album!
Pozdrav. Ja sam Jovan, оsnivač, glavni i odgovorni urednik i fotograf portala PRIS, a od nedavno i web dizajner sajta, uz Nikolu Đorđevića. Uz to, do nedavno ponosni učenik Grafičke škole, a od sredine septembra student beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti, odsek Kamera. Nakon tri godine postojanja portala, smatram da sam konačno definisao u kom pravcu treba da idemo i odaljio sve one koji su zagađivali ovaj naš virtuelni prostor. Smatram da portal poseduje dobru mladu ekipu koja će u budućnosti iskazati sav svoj potencijal, a cilj je jedinstven - ostaviti u narednim godinama konkretan trag na ovom slabašnom medijskom nebu. Pozivam vas da nas podržite, a i da se pridružite ekipi portala ako smatrate da možete da doprinesete širenju naše priče.