Elio Rigonat (Kobold, Vicery): Imati metal bend u Srbiji je surova ambicija, samo najuporniji i najluđi opstaju

Kobold je speed metal bend iz Beograda oformljen 2015. godine, čiju trenutnu postavu čine Elio Rigonat, Marko Stefanović i Stefan Stanojević. Bend je nedavno objavio svoj drugi studijski album koji je definitivno na listi mojih favorita domaćih izdanja i o kom sam imala priliku da porazgovaram sa gitaristom i vokalom benda Eliom Rigonatom.

Nedavno ste objavili drugi studijski album. Kako je tekao proces snimanja i kakve utiske nosite? Šta vam je bio najveći izazov?

Masterpace je album na kom smo radili aktivno jako dugo u dve različite postave benda. Kroz rad na albumu, novi bubnjar Marko i ja smo se pre svega upoznali i sprijateljili, a onda nam se priključio na bas gitari i drug iz Požarevca Stefan, koji je svirao sa njim u bendu Grobdanište. Tokom rada na albumu smo svi osetno porasli kao ljudi i kao muzičari. Na albumu smo pogurali svoje sviračke sposobnosti do maksimuma, što je bio izazov izneti u studiju, s tim da je to Marku bio i prvi susret sa istim, ali najveći izazov je bio uopšte napraviti ovaj veliki korak napred. Imati metal bend u Srbiji je surova ambicija, samo najuporniji i najluđi opstaju i retko ko dogura do drugog albuma.

Istakli ste da se produkcija ovog, kao i prethodnog albuma, zasniva na sirovom garažnom zvuku i ljudskom faktoru. Da li po vašem mišljenju upravo u tome leži čitav smisao metala koji je u današnje vreme, kako se čini, zaboravljen?

Album je, kao i prethodni, snimljen u kultnom studiju Citadela, koji je ni manje ni više adaptirana garaža. E sad, zahvaljujući nepresušnoj količini znanja, posvećenosti i paru velikih ušiju, Luka Matković u tom studiju producira izdanja najvećih srpskih metal bendova po svetskim standardima. Postojanje njegovog studija je našoj metal sceni dalo legitimitet koji nam je oduvek falio i omogućilo joj je da se takmiči sa svetskom.

Kobold albumi se snimaju za oko 4 dana tokom live sesija, gde ja sviram gitaru bubnjaru u slušalice umesto metronoma, i onda tako zajedno sviramo pesme u celosti jureći jedan drugog u gruvu. Posle toga dosnimavam gitare i vokale i basista dosnimava bas gitaru. Zvuk Kobold-a se pre svega bazira na kvalitetnom usnimku, pa je proces, kao i trošak, miksa i masteringa sveden na minimum.

Instrumentalna muzika je živa umetnost i taj faktor ne samo da je zaboravljen, već je i dostigao status tabua u kontekstu metal muzike, koja je sad na nivou elektronske po izopštenosti bilo kakvog ljudskog faktora. Postojanje robotizovanog metala nije uopšte loša stvar, ali zaboraviti ono drugo i forsirati sve bendove u isti kalup je zatucano. Okej je da zvučiš kao ti, a ne kao neko drugi, to je suština autorske muzike.

Kakvu tematiku obrađuju tekstovi?

Tekstovi i vokalne deonice su pisani paralelno sa muzikom, a ne naknadno kako smo do sad radili, pa se sentiment tekstova ogleda u celokupnom zvuku pesama. Masterpace se bavi temom propasti društva direktno proporcijalnom sa njegovim vratolomnim napretkom. Deus Ex se bavi temom naivnog odbacivanja ekoloških problema i posledica istog. Ad Astra se bavi okultizmom u rokenrolu. Vertigo kroz oči fiktivnog poludelog ratnog veterana dočarava veštački izazvanu paranoju običnog malog čoveka, stalno bombardovanog vestima o nadolazećem novom ratu, apokalipsi, špijunima i stalnom konfliktu. Thrash Overlords tekstualno i muzički predstavlja pokušaj ujedinjenja svih slojeva metal scene, od stare garde do novopečenih metalaca. Bilo da smo trešeri, pankeri, metalkoraši, ili bilo koja grupa, svi smo deo iste scene i ne možemo jedni bez drugih da opstanemo. Blood Drops je kao neka ljubavna pesma. Bljuc. Fractured se bavi nevidljivim ubicom zvanim depresija od kog je danas, čini se, nemoguće pobeći, ali koji je i dalje neshvaćen i odbacuje se kao lenjost, slabost karaktera i ostale izmišljotine. Depresija je bolest, a ne izbor. Tekst je napisao sada bivši basista benda Savo Kraljević.

Koju opremu ste koristili tokom snimanja?

Za snimanje gitara sam koristio Epiphone Goth ’58 Explorer sa EMG 81/60 magnetima, Dunlop Kirk Hammett Signature Wah, Maxon OD-808, MXR Ten Band EQ, Marshal JVM410H, Engl E412XXL-BK i Shure SM57 a za vokale Shure SM7B. Od toga su samo gitara i Wah moja oprema.

Stefan je koristio moju Vintage VJ74NAT bas gitaru, a ton je dalje oblikovan u DAW-u.

Marko je bubanj snimao na studijskom Sonor S-Class bubnju sa Mapex Black Panther Machete dobošem, opremljenima Remo Ambasador kožama za maksimalno zvonav zvuk. Koristio je mešovite činele od kojih se ističe Lukin Sabian Metal ride. Kik je sniman bez rezonantne kože. Tokom snimanja imao je problema sa nedostatkom adekvatne stolice za bubnjanje, sa raspalom duplom pedalom i generalnim nedostatkom opreme, ali se na kraju odlično snašao.

Da se primetiti da ste se udaljili od tradicionalnog thrash metal zvuka koji je bio dominantan na prvom albumu. Na kakve kritike je naišla ova promena i kako komentarišete evoluciju bilo kog benda u žanrovskom smislu?

Dok smo radili na albumu, ni u jednom momentu nismo razmišljali o tome kako to što pravimo zvuči u kontekstu žanra. Sve što je izašlo iz studija u kom sviramo je nastalo spontano i svaka pesma nosi određenu emociju koja je pratila njeno stvaranje. Može se reći da smo muzički porasli jer smo bili u stanju da impulse pretvorimo u zvuk.

Promena u zvuku je naišla uglavnom na pozitivne kritike, ali i na zbunjene slušaoce.

Muzika bendova uglavnom predstavlja ogledalo njenih stvaralaca, pa bi evolucija benda trebalo da predstavlja odraz promena u njihovim ličnostima i životima. Bendovi kao Metalika su doživeli drastične promene u svojim životima, pa im se i muzika drastično menjala kroz karijeru, dok je na primer muzika Motorheda ostala ista jer je Lemi ceo život proživeo na isti način. Bezličnu muziku stvaraju bezlični ljudi, sa kič muzikom se uvek poistovećuje ljudski otpad, a besmrtnu muziku prave besmrtni ljudi. Ako sa strane pogledam album Masterpace iz takve perspektive, dobijam sasvim jasnu sliku o emocijama koje su pratile njegovo stvaranje.

Koja pesma sa ovog albuma po vašem mišljenju ima najveći potencijal da uspe?

Masterpace je najbogatija pesma i bila nam je favorit u početku, ali kasnije kad smo se spustili, skapirali smo da je verovatno jako neurotična i naporna za slušanje. Deus Ex ima sve kvalitete koje bi jedna uspešna pesma trebalo da ima i jedna je od najboljih pesama koje smo napisali, a vreme će pokazati kako će se razviti kod publike. Thrash Overlords je pesma koja verovatno ima najviše izgleda da uspe uz udaran spot koji planiramo da realizujemo uskoro. Sama kombinacija elemenata koji je čine je toliko istovremeno i dobra i loša da ne može da prođe nezapažena.

Da li je srpska publika zapravo otvorena za nove bendove i izvođače i da li ume da prepozna kvalitet ili samo slepo prati popularnije bendove underground scene koje joj društvo i mediji nameću?

Srpsku publiku najvećim delom čine neprihvaćeni i pogubljeni klinci od 14 do 20 godina. Neki se pronađu za stalno u ovoj priči, ali većina tu ostaje do upisa na fakultet ili dok ne počnu da rade, jer tu po prvi put dobijaju neku vrstu izbora okruženja. Metal je za njih štaka koja im pomaže u odrastanju. Naravno, kako traže utočište, uvek će se zalepiti za ono provereno u društvu, što slušaju kul klinci koji možda poznaju nekoga iz nekog većeg benda. Oni koji ostanu u priči uvek prepoznaju kvalitet, jer su tu zbog muzike, a ne zbog utočišta, ali činjenica je da većina uopšte ni ne sluša muziku i bitno im je samo da znaju trenutno popularne pesme u ekipi kako ne bi ispali pozeri. Svaku generaciju mladih metalaca obeležava novi lokalni bend, čije pesme, nekad i neizdate, taj kul klinac donosi na telefonu i pušta svaki dan u parku preko blutut zvučnika do iznemoglosti. Kako se generacija promeni, tako se promene i popularni bendovi.

Kad smo kod medijskog nametanja, naša scena je inficirana hroničnim nepotizmom i mnogi andergraund mediji, koji bi mogli da utiču na pozitivan razvoj scene, uporno guraju u prvi plan bendove svojih drugara ili čak besramno svoje bendove, iako najčešće nisu dorasli izazovu, što iznova biva dokazano. Taj nepotizam prate nipodištavanje i mržnja prema onima koji su dostigli neki nivo i bez njihove pomoći i kojima je ispod svakog nivoa da im se ulizuju zarad površne dobiti, kao i neretke sabotaže i pokušaji ubistva karaktera. Pročitajte recenzije izdanja koja su izdali bendovi ljudi koji rade po portalima i recenzije bendova njihovih prijatelja, a onda pogledajte recenzije nekih daleko kvalitetnijih, ostvarenijih i uspešnijih bendova iz raznih gradova po Srbiji s kojima se oni očigledno ne poznaju. Sve će vam biti jasno.

 

Postoji li neki konkretan problem na srpskoj metal sceni i, ako postoji, kako ga treba rešiti?

Srpska metal scena je, kao što sam rekao, inficirana zavišću, mržnjom i nepotizmom. Bendovi se pljuju međusobno iza leđa umesto da sarađuju, podmeću nogu umesto da pruže ruku. Na druge bendove gledaju kao na konkurenciju, a ne kao na saradnike. Bendovi, organizatori i veliki deo publike van Beograda umeju da bojkotuju bendove iz Beograda motivisani neobjašnjivom mržnjom, a u velikim organizacijama vlada isključivo nepotizam i gurajući svoje drugare, uskraćujue se prilika nekome drugom ko ju je odavno zaslužio i ko bi iskoristio njen pun potencijal. Takođe publika je sasvim nerealno kritična prema svakom kvalitetnijem bendu u zemlji i ispoljavaju neobjašnjivu mržnju prema tim ljudima koji nešto rade sa svojim životima, isključivo iz ljubavi i za džabe. Dobar prikaz te mržnje su nenormalni brojevi dislajkova na svakom YouTube videu nekog boljeg domaćeg benda.

Dakle, jako toksična i nezdrava atmosfera u kojoj teško da išta dobro može da raste.

Da li je metal samo još jedan muzički žanr ili, pak, stil života?

Za neke je samo žanr i prolazna faza, a za neke je pak stil života. Za nas se zna.

Imate li neki nastup u planu?

Početkom avgusta se bavimo internet promocijom našeg novog izdanja i usput koristimo priliku da radimo na još novog materijala planiranog za sledeću godinu, a krajem avgusta bi trebalo da organizujemo razne nastupe. Tokom proleća smo izgradili veze ugostivši mađarske i grčke bendove i stekli smo neke uslove za nastupe van zemlje, samo je potrebno prelomiti i realizovati tu priču. To će biti najteži i najveći korak za nas. Nadamo se da smo dorasli izazovu. Ako nismo, radićemo na tome da to realizujemo sledeće godine.

KoboldFOTOJovanMihajlović

Prethodni tekstDisaster singlom i spotom kompletirali EP izdanje!
Naredni tekstDrugi Heart Rock Fest u subotu u Vrbasu!
Zdravo svima! Ja sam Nina, imam 17 godina i idem u Prvu beogradsku gimnaziju, ali to verovatno nije ono što vas zanima. Ono što zapravo može da vas interesuje je zašto radim ovo što radim i odgovor je jednostavan - volim to što sam deo jednog sjajnog kolektiva koji teži istim ciljevima, a to je promovisanje nepravedno zapostavljenih izvođača i bendova i informisanje javnosti o novostima sa srpske alternativne scene. Što se tiče mog odnosa s muzikom, ako zanemarimo činjenicu da sam virtuoz na ksilofonu i blok flauti i da znam perfektno da odsviram čak šest pesama, s izvođenjem i stvaranjem iste baš i nemam nekih dodirnih tačaka, ali zato redovno posećujem koncerte i festivale po Beogradu od onih na kojima se okupi i do pedeset hiljada ljudi do svirki na kojima zajedno sa izvođačima bude nas dvadesetoro. Svoj muzički ukus ne volim da ograničavam na isključivo metal, pank ili rok jer među svim navedenim žanrovima i njihovim podžanrovima ima mnogo bendova koje smatram vrednim slušanja. Da ne dužim mnogo, iako se ne bavim muzikom direktno, vidim je kao sastavni deo svoje ličnosti i iz tog razloga mi je toliko bitna. Nadam se da svojim radom na portalu mogu da podstaknem još nekoga da pruži šansu manje poznatim bendovima koji imaju šta da ponude.