Ranoprolećna beogradska hardcore idila

Utorak veče, malo neortodoksan termin za svirku al’ sta ćes. Bar neće biti raje koja nije iskrena svom putu. Izbegavanjem škole vec polako čujem nervni slom razredne, koji sam siguran da ce uskoro uslediti shodno mojim neopravdanim časovima. Ali propustiti ovakav događaj nije opcija. Završih planirani intervju i pravac Elektropionir.
Čast da otvori veče je imao Beogradu već odlično poznat bend, No warning Shot. Ekipa predvođena zgodnim i harizmaticnim Andrejom ne razočarava. Elektropionir se brzo počeo puniti, što je u mom iskustvu poprilično retko za prvu predgrupu. Osam godina, koliko je No Warning Shot proveo na, sceni su sve samo ne uzalud potrošene. Energija je počela da teče kroz vene publike, posebno uz hitove poput No Existance. Pesma Orphaned Through Suicide je imala fantastičan odziv publike, dok je pevač praktično sve vreme bio van bine, sa publikom. Dobro poznat po tome da siđe sa bine i sam napravi rusvaj kada proceni da nije dovoljno dobar, ovog puta je ostao zadovoljan. Vrhunska grupa, uz čiju muziku je zagarantovan dobar provod. Nije bilo mnogo mesta za mosh pit, ali to ne isključuje trud publike, koja je svoje sve davala za isti.
Nakon No Warning Shota, na binu dolazi čačanski specijalitet Hit By Pain. Od poslednjeg viđenja na Riot Festu u Beogradu, uopšte se nisu promenili. Što uopšte nije loša stvar. Brz i težak ritam, agresivan riff i bubanj koji kida moždane vijuge su prve reči koje padaju na pamet posle slušanja ovog benda. Energičnim i besnim zvukom su napravili odličnu atmosferu u malom Elektropioniru. Šutke su već itekako bile prisutne na nastupu ove grupe i prostor se odlično iskorišćavao. Fotografi i bend su bili u prvom redu, dok je odmah iza njih bio mosh pit koji polako postaje divlji. Pesma Bleed je definitivno obeležila ovaj nastup, barem u mojim očima. Grupa na koju nikada nisam imao priliku da vidim samostalno, ali im se opet svaki put rado vraćam.
DSC_4909
Nastupila je kratka pauza za po koju cigaretu i predah, dok se na bini nije našao niški beatdown spektakl, Suffering’s The Price. Za razliku od prethodne dve grupe, Suffering’s The Price ima drugačiji prilaz hardcore muzici. Veliku brzinu i težinu zamenili su spori, niski i do samog pakla teški rifovi. Numere sa Ćele Kule (Skull tower, prim. aut) su tresle i zidove i šutke su vec počinjale da se otimaju kontroli. Krv, znoj i patike su letele svuda, zajedno sa svakim ko je bio dovoljno (ne)srećan da se nađe u okrivu mosh pita. Momci iz niša jednostavno ne razočaravaju, bar do sada nikada nisu. Nastup ovog unikatnog beatdown benda je ujedno završen njihovim najvećim hitom, Moj Svet. Mosh pit je odavno izgubio svaku kontrolu i normu, dok je surova energija i snaga bila i vise nego očigledna.
DSC_4954
Još jedna pauza da se ode po piće ili izduvani po koja cigareta i vrlo brzo se na bini našao belgijski hardcore bend Nasty. Karakterističan down tempo zvuk ove grupe i gimnastička izvođenja publike u vidu zvezda, skokova i raznih drugih zahvata, u kojima neko najčešće izgubi glavu, će mi zauvek ostati urezani u sećanju. Elektropionir već sada vrvi od ljudi i unutrašnja temperatura dostiže nivo usijanih kola, što je odlično vreme za hit po imenu Fire. Prva pesma, koja je prouzrokovala tako burnu reakciju publike. Interesantna kombinacija beatdown downtempo zvuka sa, u trenucima, bržim riffovima i bubnjevima, zasigurno ostavlja odličan utisak na svakog slušaoca. Ali, nažalost, ni ovaj bend nije bez greha. Za razliku od svoja tri domaća prethodnika, Nasty je bend koji u svoju muziku kombinuje svoja politička uverenja. U rečima mog druga koji je proveo dobar deo svog zivota na hardcore sceni, Hardcore je skup neslaganja, nervoze i frustracije. Tu nikako nema mesta za bilo kakva usrana politička uverenja. Ako izuzmemo činjenicu da je Nasty bend iza kog stoji određeno političko uverenje, nastup im je bio sasvim solidan i korektan.
DSC_5102
Nema mesta politici na srpskoj hardcore sceni, pa makar bili u pitanju i gostujući bendovi. Već nam je scena slaba i mala, zašto bismo je uopšte delili na sve manje i manje delove? Svako može da ima nešto u šta veruje, nešto što smatra pravim i istinitim putem. I to je sasvim okej. Hardcore nije mesto za politiku. Nije bitno ni ko si, ni šta si, koliko imaš ili nemaš novca, u šta veruješ ili šta misliš da je najbolji put. Na hardcore koncert niko ne dolazi da iskazuje svoja politička opredeljenja. Ljudi dolaze da u klubu ostave svoju dušu i telo. Ništa više, ništa manje.