Metallica na fin(ski) način

Ne znam da li vam je poznato da kada mašina nesreće jednom uvuče nekoga u svoje kolo ubrza se i ne zna da stane, ali meni i te kako jeste. Zaglavljena u jednom takvom bubnju, koji je podešen na centrifugu, bila sam sprečena da odlazim na koncerte. Dolazak ranog proleća i početak aprila meseca doneli su mnoštvo događaja koje bi vredelo posetiti, a jedan od takvih se našao na vrhu moje liste.

Sinoćnim nastupom u Hali sportova na Novom Beogradu, Apocalyptica je našoj publici pružila priliku da se po četvrti put druži sa njima. Ovoga puta povod dolaska je uticao na različitost koncepta samog koncerta. Maja, 1996. godine, tadašnja četvorka finskih čelista je izdala svoj epski debi album, Apocalyptica Plays Metallica By Four Cellos, te je razlog njihovog sinoćnjeg nastupa bio proslava dvadesetogodišnjice ovog izdanja. To je značilo da će na koncertima obuhvaćenim ovom turnejom sa bendom nastupati i Antero Manninen, nekadašnji član prvobitne postave, a iz istih biti isključen pevač Franky Perez. Napomenuću da je prošle godine urađeno i reizdanje albuma sa remasterizovanim pesmama, a na njemu su se našle još tri pesme Metallice.

U nameri da zaobiđem gužvu u gradu, uputila sam se ka Novom Beogradu znatno ranije od predviđenog. Ljudi  je već bilo, u omanjim grupicama. Moram priznati da mi je veoma nedostajo takav prizor. Hej, pa ja sam među živima! No, našavši se u samoj prostoriji, u kojoj sam, doduše, očekivala potpunu sedeljka atmosferu, razmišljala sam da li postoji ikakva šansa da čitav prostor bude popunjen. Naravno, to se nije desilo. U razgovoru sa drugaricom, došle smo do zaključka da je ipak Dom sindikata mesto koje bi ispunilo takva očekivanja.

Sa kojim minutom zakašnjenja, smestivši se na svoje pozicije, Finci su u samom startu veoma vešto udarili po čvrstim tonovima Metallice, odsviravši Enter Sandman. Reakcija publike je, naravno, bila za očekivati. Vriska izazvana oduševljenjem je ispratila izvedbu ove pesme do kraja. Sada dolazi onaj trenutak kada ja počnem nabrajati šta su sve svirali, ali to će se završiti na tome da ću vam reći da su se na repertoaru prvog dela koncerta našle sve pesme sa gorespomenutog albuma. Iako je bend, koji je imao odličnu komunikaciju sa publikom, pozvao ljude da horski nadoknade nedostatak vokala, malo je pesama dobilo tu čast da budu pevane uglas od strane svih prisutnih. Razloge za to tražiti neću, ali je takva situacija meni zasmetala.

IMG_3585 (Copy)

Posle izvedbe Welcome Home (Sanitariumusledila je kratka pauza, tokom koje sam se veoma razočarala u ljude.Naime, ljudi kada dođu na koncerte svojih omiljenih izvođača, da bi slušali pesme koje vole i izvođače čije delo i rad poštuju, neće stajati kao kipovi i ćutati kao zaliveni. Ne znam, radi li to iko? Sigurna sam da je tako u pozorištu. Valjda, ljude ponese pesma, atmosfera, situacija. Vidite, ja sam večeras imala priliku da čujem nezrele komentare, još nezrelijih osoba, koje su zamerale ljudima zato što pevaju, komentarišu i pričaju o ranijim koncertima. Pritom, te iste individue su se sve vreme vrpoljile i smejale. Eto, ako vam zasmeta to što ste dali nekoliko hiljada dinara, ne da slušate ljude oko sebe, nego da slušate samo i isključivo bend, vi bolje nemoje novac ni davati. Imam savet za vas, nađite odličan tranzistor i odvrnite do daske muziku sami za sebe. No, ovim ću završiti kratku digresiju.

Nakon pauze, čelisti su se vratili na binu otpočevši drugi deo koncerta pesmom Fade to Black. Paravani koji su se našli iza ovog kvarteta, bili su sklonjeni kada je došlo vreme da se fantastičnoj četvorki pridruži još fantastičniji bubnjar Mikko Siren. Ovaj gospodin je privukao moju pažnju, ne samo svojim sviranjem, nego i setom bubnjeva. Čovek je među sve one činele, doboše ubacio i kantu za mleko, i to onu limenu od pet, šest litara! Nažalost, glavni zabavljač na nastupima Apocalyptice, Paavo Lötjönen je ovoga puta bio onemogućen da zasmeva ljude jer mu je noga u gipsu. Bez obzira na to, humora na svirki nije nedostajalo. Ljudi zaista znaju da se našale na sopstveni račun, a takve šale su najbolje. Pesme koje su svoje mesto našle u ovom delu koncerta, poput For Whom the Bell TollsUntil It SleepsOrion bile su samo uvertita za ono najslađe što je ostavljeno za kraj. Zvuci, svima dobro poznatih, Battery i Seek and Destroy su doveli do onoga što ja zovem zapaljena masa. Kako su ovo bile pesme koje su momci najavili kao završne, te se nakon njih sklonili sa bine, publika je skandirala ime benda, lupala nogama i tražila još. Jedan stariji gospodin je svojom grlatošću nadmašio sve nas i rekao kako omladina treba da pije više čaja od nane ne bi li negovala svoje glasove.

IMG_3774 (Copy)

Apocalyptica zna šta radi, oni to rade već dugo vremena, a smatram i da su svesni da ne možete da ih ne volite. Vratili su se sa osmehom na licu, pružajući publici onaj osećaj duševnog zadovoljstva tonovima pesama Nothing Else Matters i One. Učeni klasičari, učeni čelisti, koji prže koliko dobro sviraju? Koncept njihove muzike je dovoljno genijalan i jedinstven da je teško reći im ne. Jednom kada ih vidite i čujete uživo, teško možete sebe svrstati u one koji ih ne vole.