Drink or Die i Kamene kare: Jebe nam se za Pravila, 21. vek, Sećanja, ma ovo veče – za sve!

Ma ima neka predstava i tribina o antifašizmu u Kulturnom, pa nećemo početi dok oni ne završe, ti se samo popni gore kad dođeš.

Što bi rek’o Muki Ti na jednoj, ja na drugoj strani… Zaista, to veče Kulturni centar bio je jasno podeljen na dve skupine; sasvim kontrarno ostrašćeni ljudi. Jedino ja idem na oba dešavanja, što zbog škole, što u ime ljubavi.
Kako se tribina privodi kraju, tako je sve jači intenzitet muzike koja dolazi sa sprata. DJ Benak Bena dobro radi svoj posao: Žuta Minuta, Komandosi, Birtija, Ateisti, Ćunci…, samo što nisam izletela iz sale na prve tonove Kad dodirnem sećanja, ali hajde: ostani pribrana, budi strpljiva, pre svega kulturna. Kako bilo, nisam izdržala do kraja. -Ne mogu, ‘ajmo na svirku! -Ali nije još počela. A škola? –Ma, je l’ čuješ šta puštaju?!
Dolazi mali Milan da bi nas sproveo do mesta dešavanja i kako smo se popeli, tako sam osetila da mi neko prilazi s leđa: Ovu devojku moram da pozdravim! Malba, pevač prilazi i pruža mi obećano pivo. Ne pijem, no počastvovana sam i te kako (uh, sad kad mi upamti ovo, pa kako da ne pijem, a idem na Drink or Die). Ekipa Kamenih kara namešta se na maloj zrenjaninskoj bini, a prvo što smo prokomentarisali jesu njihove majice Booze & Glory i Pogonbgd. Ulazi Hofman, legenda! Ne mogu da verujem da se i ovaj put iscimao do Zrenjanina i svojom, malo je reći – harizmatičnom pojavom podigao atmosferu večeri na nivo koji može da bude postignut samo kada je on prisutan. Bog humora i erotike. Ej, pa kako ne znaš Hofmana?!

Ulični pas, kao naručena – prva! Meni najdraža pesma Kamenih kara, no i dalje nisam sigurna da li zbog odličnog teksta ili melodije koja vam se zalepi za mozak i nakon toga danima ostaje u glavi.  Ozvučenje je malo, hm, da kažemo čudno. Ne razaznaju se najbolje glasovi, no tokom večeri se zvuk polako iskristalizovao. Klizavo je, pa su šutke malo manje s obzirom da se neki od nas plaše da ulete, pa da završe prosuti po podu kao već mnogi do sad, a tek smo počeli. Kako sam to pomislila, čovek kog zovu Joca Panker razdvaja masu i započinje svoj strastveni ples sa umornom i čupavom damom zvanom Džoger, u nameri da nam svima olakša kretanje po prostoru.
Da li stvarno sviraju Emotional Blackmail? Iznenađena. Prijatno. Zaista su fino odradili to i još nekoliko obrada Kenedisa, i celu svirku uopšte, ali opet zamerke postoje: pa zar himnu da ne odsviraju? –’Si luda? Znaš li koliko navijača Proletera ima ovde? Hofman obrazuje malu raspevanu grupicu sa I kada umrem ja i kad me ne bude bilo… na usnama ispraćamo Kamene kare i dočkujemo domaćine na bini.

IMG_4819-(Copy) (Copy)

Pohlepa, kao ona koja tek treba da nas adaptira na D.O.D., pokazala se kao sasvim pogodna za poneku šutku, otimanje mikrofona Malbi, pa i penjanje na binu. Ovi Zrenjaninci uopšte nisu tako uljuljkani i uspavani kako s vremena na vreme deluju. U redu, osim Krisa koji samo što nije legao ovde, no on je priča za sebe. –Pod hitno moraš na časove plesa! –prebacuje mi Hofman nakon našeg pokušaja igranja po mokrom podu. Dobro, ne izvlačim se sad, nije mi pod kriv, stvarno ne znam da plešem, ali naučiću za sledeći put! Evo, obećavam.
Slogovi se sad fino razaznaju, iako Malbu ne čujemo na trenutke zbog prekida, a u ostalim trenucima zbog navale na mikrofon u želji da svi pokažu da znaju o čemu se ovde radi. Pevač deluje zadovoljno kad prepusti svoju ulogu drugima, posmatram sa neke male distance dešavanje i u očima mu prepoznajem izraz koji kao da govori Hej, pa neka ih! I onako zbog njih stvaramo!


Iskankovali  smo se za Dobru decu, lomili glave na one jače, uspeli su da me podignu iako sam se ugojila, doduše samo sam čekala kada ću završiti u onoj mešavini prosutog piva i blata sa cokula; no umesto mene padali su reflektori, a ja sam kao spasioc obezbedila sebi još jedno piće. Horski smo ispevali priču o Faci i o onoj koja je ista kao ostale, a misli da je bolja – Kris gleda u mene, je l’ mi poručuješ nešto? Poziv na zajedničko slikanje označio je kraj svirke.

– Ovaj mali Dobai se baš promenio od kad sam ga poslednji put video. Em ima neki šarm, em ume s tom gitarom, biće tu svačeg! – Slažem se, ma, svi su bili odlični! A što se biće tu još svačeg tiče, s obzirom kako su D.O.D. počeli sa svoja dva albuma, sada im ne preostaje ništa nego da nastave istim ili jačim tempom i nemaju prava na priču koja ne provocira ni naklon do patosa ni psovku do petog kolena jer sam prilično sigurna da su do sada samo takve reakcije izazivali. Čovek prosto ne može da bude ravnodušan kada je u pitanju ovakav bend. Popričali smo o svirkama Jorgovana i Žute minute u Zrenjaninu, sve prisutne sam molila da što pre ovamo dovedu i Cepene ćunke (ovo je prilika da sve koji mogu nekako da utiču na njihov dolazak ponovo zamolim da ga omoguće), pokupili smo stvari i izašli u hladnu decembarsku noć. Obećala sam da ću doći u 8 ujutru da ispratim Beograđane i polako se rastajemo. Nemoj da ispališ!

IMG_7851-(Copy) (Copy)

Nedelja. Budim se u deset do 9 ujutru. Jao, pa ubiće me! Oblačim prvo što mi je palo pod ruke i istrčavam u susret novom danu u nadi da još nisu otišli. Kafa, zatim potraga za hranom i priprema za put. Vidiš šta ti je Zrenjanin! K’o u Evropskoj uniji! Sve zatvoreno. To još samo ti i ja radimo i vikendom! –komentariše najveći dobrica kog sam do sad upoznala, Cenić, i pomalo razočarani što na put kreću praznog stomaka, ali i dalje u svom pozitivnom maniru, oni sedaju u svoja kola – htela sam da navedem marku, ali stvarno nisam dobra u prepoznavanju i razlikovanju, i kreću na put ka prestonici. Zrenjanin je poprimio svoj stari, dobro mi poznat melanholični oblik. Monotonija ubija. Ovde su prazne ulice i danju i noću. Deluje mi kao da su, osim onih koje sam malo pre ispratila svi otišli, nestali, ali duša i srce pripadaju ovde, gde biće možda bolje kad bi vratile se rode…